Hoće li u konačnici Hrvatska morati pristati na odluku Arbitražnog suda koji je 2009. utemeljen kao dio Arbitražnog sporazuma između Hrvatske i Slovenije, a koji je, kako opet ističe predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, dio provedbe sporazuma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji? Što Hrvatska kao članica Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini može učiniti kako bi susjedna država dobila izborni zakon u skladu s presudama europskih i bosanskohercegovačkih sudskih tijela kojima se onemogućuje diskriminacija u biračkom pravu? Može li u tome dobiti podršku Turske ili ne? Kakav je položaj Hrvatske nakon izgubljene arbitraže s mađarskim MOL-om u vezi upravljačkih prava u Ini u preuzimanju nadzora nad sudbinom svoga nekadašnjeg energetskog diva? Što zemlja može očekivati od mađarskog premijera Viktora Orbána? – koji su uopće hrvatski vanjskopolitički prioriteti nakon ulaska u Europsku uniji te na koje saveznike u Europi i svijetu Hrvatska može računati kada je riječ o ostvarivanju aktualnih nacionalnih interesa u međunarodnom prostoru? Je li hrvatska vanjska politika, i to ne samo danas, uspješna ili ne?

Analizirajući proteklih desetak dana hrvatska se vanjska politika, diplomatski rečeno, suočava s nizom izazova. Nediplomatski rečeno, s nizom mogućih i izglednih neuspjeha, pa i poraza.

Sa Slovencima opet u zamci

Čak i kada je načelno u pravu, hrvatska strana nikako ne uspijeva pronaći odgovarajuće načine realizacije svojih interesa u više vanjskopolitičkih i međunarodnopravnih situacija. Pritom se postavlja pitanje jesu li u pravu svi oni koji upravo hrvatsku vanjsku politiku smatraju jednom od najslabijih točaka hrvatske politike uopće. I to ne samo u kontekstu aktualnih zbivanja, nego u širem vremenskom i međunarodnom kontekstu.

Najviše pažnje, razumljivo, dobiva granični spor sa Slovenijom, pri čemu ga arbitražni postupak pokrenut 2009. ne samo nije riješio nego ga je dodatno zakomplicirao. Hrvatska ga je zbog kompromitacije 2015. napustila, ali je Arbitražni sud nastavio svojim radom te je u lipnju 2017. donio odluku koju Slovenija priznaje, a Hrvatska ne.

Unatoč svim domaćim pokušajima da se mišljenje Europske unije u najmanju ruku shvati kao neutralno, i nedavne su izjave predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera na tragu nužnosti provedbe arbitraže. Iako njome Hrvatska dobiva, i to u svoju korist, posve uređenu kopnenu granicu, predloženom je granicom na moru Slovenija dobila više od Hrvatske. Da kojim slučajem Hrvatska nije napustila arbitražni postupak, je li i na moru mogla dobiti zadovoljavajuće rješenje, makar bolje od predloženoga? Na to pitanje nikad nećemo dobiti odgovor, kao što je nejasno što je učinkovito Hrvatska učinila da se arbitraža zbog svoga kompromitiranja formalno prekine.

To se nije dogodilo te je malo vjerojatno da će bilo tko u Europskoj uniji ili šire sada stati na stranu Hrvatske. A ne dođe li do bilateralnog dogovora sa Slovenijom, slijedi slovenska tužba i novo parničenje s neizvjesnim ishodom. Tako se Hrvatska nakon slovenske blokade, a zapravo ucjene prilikom pregovora o članstvu u Europskoj uniji, te evidentnog kompromitiranja arbitražnog postupka, ponovno našla u nezahvalnom položaju. I pred mogućim vanjskopolitičkim neuspjehom.

Mjeri li se uspješnost vanjske politike ostvarivanjem postavljenih ciljeva, onda ni nedavni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović turskom kolegi Recepu Tayyipu Erdoğanu, nije donio nikakav pomak, osim ako u pitanju nisu bili motivi o kojima se javno ne zna. A zna se da je hrvatska šefica države pokušala dobiti podršku Turske u nastojanjima da se utječe na bošnjačku stranu u Bosni i Hercegovini kako bi susjedna država usvojila drukčija izborna pravila koja bi omogućila da hrvatske predstavnike u tijelima vlasti primarno biraju tamošnji Hrvati. Inače, Daytonska Bosna i Hercegovina ima diskriminatorni zakonodavni okvir kada je posrijedi biračko pravo o čemu svjedoči i presuda Europskog suda za prava čovjeka u postupku poznatom kao Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, dok hrvatski predstavnik u državnom Predsjedništvu povremeno nije niti imao većinsku podršku bosanskohercegovačkih Hrvata. BiH ove jeseni čekaju novi nacionalni izbori te je pravo mjesto za razgovore o nužnoj promjeni izbornih pravila bilo Sarajevo, a ne Ankara, što je na diplomatski način hrvatska predsjednica čula i u Turskoj.

Kolinda Grabar-Kitarović izvrsno je krenula 2015. sa svojim vanjskopolitičkim pozicioniranjem u BiH, među ostalim i odavanjem počasti srebreničkim žrtvama, ali je u međuvremenu izgubila povjerenje i Majki Srebrenice, dok je posjet Turskoj sve samo ne dobro pripremljen prvi ovogodišnji vanjskopolitički potez. No, barem je služben nakon prošlogodišnjega poluturističkog statiranja ispred Bijele kuće.

Osim što će Hrvatska imati popriličnih problema uvjeriti i Europsku uniju i Tursku u ispravnost svojih stavova, s novom se ucjenom mora nositi i kada je posrijedi ulazak zemlje u OECD. I tu Hrvatsku blokira slovenska strana, ali i mađarska, čiji je pak premijer Viktor Orban dijelu hrvatskih političkih i društvenih aktera pravi uzor u ostvarivanju nacionalnih interesa. Koliko je tim akterima važan ideološki kriterij svjedoči i to da im nimalo ne smeta činjenica da je Orbanovo ostvarivanje pojedinih mađarskih nacionalnih interesa u potpunoj suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima. Od odnosa prema Ini preko nedavnog postavljanja srednjovjekovnih graničnih barikada do recentnog ucjenjivanja kada se radi o ulasku Hrvatske u OECD i Schengenski prostor.

U ranoj mladosti predsjednik mjesnog ogranka komunističke omladine, kasnije stipendist Zaklade Georgea Sorosa, pa građanski liberal te sada ograničavatelj niza prava i sloboda koji se poziva na kršćanstvo, a da o biti kršćanstva zapravo ne zna ništa, Viktor Orban teško može biti hrvatski vanjskopolitički saveznik.

Čak ni unutar vanjskopolitičkih projekata poput Inicijative tri mora u kojoj, primjerice, nema ni Njemačke ni Italije kao najvažnijih gospodarskih i političkih partnera Hrvatske iako su obje na jednom od tih mora. Ako je ovaj upitni projekt nešto što će obilježiti hrvatsku vanjsku politiku u aktualnom razdoblju, onda neka ga barem obilježi pokušaj da Mađarska Hrvatskoj ne radi nove probleme.

Trojac s vanjskopolitičkim pedigreom

Na žalost, radit će ih, i ne samo Mađarska. Zato Hrvatska u vanjskopolitičkom smislu mora što prije osmisliti načine kako što uspješnije realizirati svoje nacionalne interese. Zemlji u tom smislu kronično nedostaje konkretnih poteza, kadrova i saveznika, pri čemu sadašnjem vodstvu države ne smije biti opravdanje što je štošta dobilo u naslijeđe.

Vanjska politika ekskluzivno je područje rada i suradnje šefova države i vlade te je i odgovornost za njezinu uspješnu provedbu ponajprije na aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i premijeru Andreju Plenkoviću. Doda li se njima i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, Hrvatska u istom trenutku nikad nije imala tri čelne osobe koje u svojim karijerama imaju pozicije ili ministara ili državnih tajnika u ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Je li to prednost i kakva, doznat će se veoma brzo...