'Ja zbilja volim Hrvatsku. Nema ljepše zemlje i ne znam 'ko od nas ne bi htio ovdje živjeti', riječi su maturantice prirodoslovno-matematičke gimnazije iz manjeg hrvatskog grada u okviru istraživanja Instituta za društvena istraživanja o obrazovnim planovima hrvatskih srednjoškolaca, provedenog u studenom 2017. godine. 'Nije vam ovo Zagreb, razumijete. Ovdje morate imati vezu da kasnije dobijete posao. Znati gradonačelnika da dobijete posao. Ili netko vaš mora imati poslove s njima ili, još važnije, stranačku iskaznicu', iznosi u svojoj 18. godini učenica generacije s brojnim uspjesima na državnim natjecanjima. 'Nema tu pomoći! To je Hrvatska!', uglas su dodali njezini kolege iz škole.

Oni su dio generacije koja ove akademske godine studira na hrvatskim sveučilištima i veleučilištima većinom s jednom željom: što prije napustiti Hrvatsku. Generacija je to mladih osoba optimističnih u vezi s vlastitom budućnosti, ali bez ikakve vjere u zemlju u kojoj su odrasli. Mogu sve, ali ne ovdje. Žele živjeti ovdje, ali im to nismo osigurali. Njihove su riječi toliko razorne da bi svakoga trebale pogoditi izravno u srce. Naročito one koji vode Hrvatsku.

Nema jadnije zajednice od akademske

'Je l' ti znaš gdje je ona? Sad će doći k meni s rješenjem i istim bodom kao kad je kuhala kavu. Vido, radite posao preko k…. Je l' ti znaš 'ko je ta mala? To je dijete iz moje familije. Budi malo čovjek! Imate li vi srca? Osjećate li vi ovu zemlju? Imaš li imalo poštovanja prema gradonačelniku? Vi j….! Što je ona dobila? K…. od ovce? I to zahvaljujući vama koje boli k….! Kamen bi proplakao, Vido!', argumentirano i akademski je obrazlagao gradonačelnik Milan Bandić svojim podređenima.

Uzaludan je posao svih znanstvenika u društvenim i humanističkim znanostima u Hrvatskoj, jer u nekoliko sažetih rečenica gradonačelnik Zagreba dao je znanstveno objašnjenje pesimizma mlađih generacija vezanog uz budućnost Hrvatske. Od svih tih nacrta istraživanja, statističkih modeliranja i teorijskih konceptualizacija vrednije su rečenice: 'Je l' ti znaš 'ko je ta mala? To je dijete iz moje familije.'

S akademskom izvrsnošću, čovjekoljubljem i bogoljubljem zagrebačkog gradonačelnika dobro je upoznat njegov prijatelj i rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras. Upravo on, članovi Senata te dekan Muzičke akademije u Zagrebu zaslužni su za najbolju inicijativu koja se dogodila u posljednjih nekoliko mjeseci u Republici Hrvatskoj: onoj da se počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu dodijeli baš Milanu Bandiću.

Mnogo je mudrosti bilo potrebno za takvu plemenitu inicijativu koja napokon razgolićuje stvari do srži. Važna je to inicijativa jer potvrđuje da je upravo zagrebački gradonačelnik najveći doktor u društvu utemeljenom na nepotizmu, klijentelizmu, stranačkom zapošljavanju i klečanju pred oltarom psujući Svevišnjeg. Društvu u kojem oni koji uče, koji pokušavaju pozitivno utjecati na okolinu, koji se trude zapravo 'rade posao preko k….', a mnogi mladi bi dodali i 'za k….'.

Ova inicijativa ima i lustracijske kvalitete za akademsku zajednicu. Njome je potvrđeno da nema jadnije zajednice od hrvatske akademske zajednice. Mi znanstvenici i sveučilišni nastavnici najlicemjerniji smo dio ovog društva jer dopuštamo da nas vode ljudi koji nemaju nimalo čestitosti. U usporedbi s onima koji nas vode i nama koji to godinama promatramo, zagrebački je gradonačelnik oličenje integriteta i odgovornosti. Doktor. Nema tu više nikakve krinke – znanstvenici i visokoškolski nastavnici u Hrvatskoj vrijede sitno. Svi oni koji zadržavaju romantičarsku ideju o nekom uzvišenom dijelu društva ne znaju o kome se radi. Naši su gospodari, još više nego nesretnom Vidoji, političari koji nas kupuju za janjeći butić, dva radna mjesta za 'familiju' i tri ulaznice za nogometnu utakmicu… tribina istok.

Počasni folklor, uz mrvku digniteta

U svojoj je povijesti Sveučilište u Zagrebu dodijelilo 101 počasni doktorat. Na toj je listi imena mnogo onih kojih se niti jedno svjetsko sveučilište ne bi posramilo. Ima na toj listi i onih kojima je ta čast dana kao dio nekih većih trgovina i dogovora. Različita su tu lica, od Jakova Blaževića do Sulejmana Demirela i Dragana Čovića. Nije u tome zagrebačko Sveučilište iznimka jer visokoškolske zajednice često trguju počasnim doktoratima. Na svijetu uvijek ima taštih i častohlepnih kojima tako nešto posebno znači. Sigurno je da bi i Milanu Bandiću godilo da dobije papir s pečatom koji bi mogao staviti na policu između zahvalnice zavičajnog kluba iz Dervente i plakete koju su mu poklonili Mali vatrogasci iz Prečkog. Ipak, rijetka su sveučilišta na svijetu koja su dio svojeg ugleda dala za zapošljavanje obitelji, vrijeđanje suradnika, psovanje Boga, seksističke izjave. Još su rjeđe one zemlje koja će aktivno tjerati mlade osobe koje mogu promijeniti smjer i ritam jednog društva, istovremeno nagrađujući one čije je ponašanje uzrok svemu negativnom u čemu se nalazimo.

U svojoj je 18. godini i svijet je pred njom. Nije ničija 'familija'. Uči. Radi. Ne brine se za koeficijente ni bodove. Spremna je raditi. Sanja bolju Hrvatsku. Imate li vi srca? Osjećate li Vi ovu zemlju, Milane i Damire? Kamen bi proplakao, Milane i Damire. Hoće li dobiti priliku u Hrvatskoj?

'Ma dobit će k…. od ovce, Borise', drekne Milan.

'Hoćete da Vam to prevedem na latinski, kolega Jokić?', dodaje Damir.