I tu se također vraćamo na standardna rješenja – provedbom značajnih strukturnih reformi. Iako je to već pomalo izlizana preporuka, većini pripadnika poslovne i akademske, pa i političke zajednice jasno je da bez reformi javne administracije, zdravstvenog i obrazovnog sustava, ali i pravosuđa i radnog zakonodavstva neće biti moguće ostvariti značajnije stope ekonomskog rasta i dostizanje standarda razvijenih članica EU-a.

Ipak, politička volja, neovisno o političkoj obojenosti vladajućih, za dubljim zahvatima u svim spomenutim resorima izostaje već desetljećima. Da nije bilo procesa pristupanja EU i uvjeta koje smo u međuvremenu morali ispuniti, stvari bi vjerojatno bile još gore.

Provođenje reformi pod vanjskim pritiskom

I nova doza optimizma u pogledu reformskih zahvata dolazi izvana. Pristupanje europodručju i korištenje sredstava iz Mehanizma za oporavak i otpornost u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) uvjetovani su provođenjem određenih reformi koje bi, između ostalog, trebale omogućiti povoljnije investicijsko okruženje i ojačati konkurentnost hrvatskog gospodarstva.

Ne zaboravimo da je Vlada u Nacionalnoj razvojnoj strategiji RH do 2030. godine obećala 100.000 novih radnih mjesta. Koja se zasigurno neće otvoriti u javnom sektoru. Ili se barem nadamo da neće. Način na koji to Vlada namjerava postići provođenje je 75 reformi u okviru NPOO-a, a one su uvjet za povlačenje preko 47 milijardi kuna bespovratnih sredstava do 2026. godine.

Međutim od tih 75 predloženih reformi, prema procjeni Hrvatske udruge poslodavaca (HUP-a), tek oko 40 posto njih ulazi u sferu jačanja konkurentnosti i otpornosti hrvatskog gospodarstva. Nastranu to što bi se predložene reforme unutar NPOO-a teško mogle i nazvati reformama, a koje po definiciji podrazumijevaju znatnije preoblikovanje neke strukture (sustava, institucije) radi poboljšanja ili modernizacije.

Ulaganja u infrastrukturu unutar javnog sustava, a što se većim dijelom već nalazi u verzijama Nacionalnog programa reformi iz ranijih godina i do sada nije provedeno, nisu reforme koje će hrvatsko gospodarstvo učiniti otpornijim i približiti ga razvijenim zemljama članicama EU-a. U konačnici, iako ih predlaže čak 75, Vladina procjena rasta BDP-a u nadolazećem razdoblju ne uzima u obzir učinke provođenja strukturnih reformi, što govori da možda ni sama ne vjeruje da će doći do tih reformi ili jednostavno smatra da njihov obuhvat neće biti toliko jak da će polučiti značajnije učinke na stvaranje povoljnog investicijskog okruženja za privatni sektor i za rast ukupne produktivnosti i zaposlenosti.

Porezno opterećenje ograničava rast i razvoj u Hrvatskoj?

Ono što je možda posebno zanimljivo – među 75 predloženih reformi niti jedna se ne tiče poreznog sustava. Tako ćemo nakon pet krugova takozvane porezne reforme u 2022. prvi put nakon 2017. godine ući bez najavljenih izmjena u poreznom sustavu. Koliko je to dobra ili loša vijest, ostaje nam vidjeti; međutim ono što je jasno već sada jest to da trenutni porezni sustav definitivno ne potiče investicije, razvoj novih proizvoda, zapošljavanje i rast dohotka od rada. Osim toga, unatoč proklamiranim objavama o velikom smanjenju poreznog opterećenja u posljednjih pet godina, ukupno porezno opterećenje poduzetnika i građana u Hrvatskoj je i dalje iznad usporedivih zemalja iz srednje i istočne Europe (SIE).

Tako je udio prihoda od poreza i doprinosa u BDP-u Hrvatske u 2020. godini iznosio 37,3 posto, a prosjek EU-a bio je na razini od 41,3 posto. Ovo se može činiti kao da imamo prostora za dodatno povećanje poreznog opterećenja; međutim od zemalja SIE članica EU-a samo je Slovenija bila nešto iznad nas – na 37,7 posto prihoda od poreza i doprinosa u BDP-u. Štoviše, još u 2019. godini Hrvatska je bila na vrhu novih zemalja članica EU-a, a iako projekcije za 2022. i 2023. sugeriraju daljnje blago smanjivanje ukupnog poreznog opterećenja (kao % BDP-a), u Hrvatskoj će ono i dalje biti više u odnosu na usporedive zemlje. Stoga se može postaviti pitanje je li visoko porezno opterećenje ograničavajući faktor rasta i razvoja u Hrvatskoj.

Naime prosječna stopa ekonomskog rasta novih zemalja članica EU-a u posljednjem desetljeću znatno je iznad one u Hrvatskoj, kao i iznad prosječne stope rasta razvijenijeg dijela EU-a. To zapravo govori da u zemljama koje žele brže rasti i konvergirati onim razvijenijima država mora ostaviti prostora za taj rast i razvoj, ne namećući dodatna opterećenja poduzetnicima i građanima. Dapače, ako u odnos stavimo prosječnu stopu rasta i udio poreznog opterećenja u BDP-u posljednjih 10 godina, postoji prilično jasna linearna veza koja pokazuje da brže rastu one zemlje s manjim ukupnim poreznim opterećenjem. Što znači da ako Hrvatska želi uhvatiti korak s ostalim zemljama članicama EU-a, morat će smanjiti porezno opterećenje.

Pritom u strukturi poreznih prihoda u Hrvatskoj dominiraju porezi na potrošnju (prvenstveno PDV), slijede porezi i doprinosi na rad. Štoviše, Hrvatska je u 2020. bila na samom čelu EU-a po prihodima od poreza na potrošnju (50,5 posto svih prihoda opće države), što je prvenstveno posljedica visokog udjela PDV-a (33,8 posto). Međutim porezi na dohodak i doprinosi za socijalno osiguranje činili su preko 40 posto (41,7 posto) dok su ostali porezi na dohodak (koji isključuju porez na dobit i dohodak) i bogatstvo činili manje od tri posto ukupnih prihoda.

Porezno rasterećenje rada nužna pretpostavka rasta zaposlenosti

Usko vezana uz porezno opterećenje je i situacija na tržištu rada. Oporavkom gospodarstva ponovno se iskristalizirao problem nedostatka radne snage na domaćem tržištu rada, a s druge strane ukupna opterećenja na plaće uvelike ograničavaju poslodavcima mogućnost njihovoga zadržavanja i privlačenja novih. Posebice imajući u vidu jedinstveno tržište rada na razini EU-a i inozemnu konkurenciju. Poslodavci su suočeni i sa značajnim rastom drugih troškova poslovanja uslijed globalnog rasta cijena sirovina, energenata i prijevoza, što zbog rasta potrošačkih cijena stvara veći pritisak i na rast plaća. Osim toga, pandemija je značajno osvijestila mogućnost rada na daljinu, što dodatno iskorištavaju strane firme koje zbog drugačijeg sustava oporezivanja mogu domaćim radnicima isplatiti znatno veći neto iznos.

Stoga ne iznenađuju ni sve prisutniji alternativni oblici rada. Budući da razina opterećenja koju su zaposlenici (poslodavci u njihovo ime) dužni dati državi u pojedinim slučajevima prelazi i peterostruku razinu od nekog alternativnog oblika rada, ne čudi to da se sve češće javljaju drugi oblici poslovnih odnosa i isporučivanja iste vrste rada uz znatno manja davanja na ime poreza i doprinosa. A to, osim što dovodi do prikrivenog radnog odnosa i stvara određenu nelojalnu konkurenciju, dovodi do znatno manjih uplata u zajednički porezni, mirovinski i zdravstveni sustav.

Jasno je da je, uz fleksibilniji zakonodavni okvir, za zapošljavanje novih i zadržavanje postojećih radnika presudno porezno rasterećenje rada. To posebno vrijedi za one radnike koji posjeduju vještine potrebne za rad u suvremenom dinamičnom gospodarstvu koje ima ambicije konkurirati ne samo na europskoj, nego i na globalnoj razini.

Stoga u HUP-u jedino rješenje navedenog problema vidimo u smanjenju poreznog opterećenja kako bi naše neto plaće mogle konkurirati neto plaćama u inozemstvu, čime bismo ne samo zadržali postojeće radnike, već privukli stranu radnu snagu, ali i osigurali održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava. Bez radne snage neće nam puno značiti ni sredstva iz fondova EU-a, jer samo uz kvalificirane radnike, koji posjeduju znanja i vještine za prilagodbu dvojnoj - zelenoj i digitalnoj - tranziciji gospodarstva, bit će moguće ostvariti pun potencijal koristi sredstava EU-a namijenjenih Hrvatskoj.

Nema stvarnog rasterećenja bez reforme rashodne strane proračuna

S obzirom na to da je, kako je već spomenuto, u razdoblju 2017.-2021. porezno opterećenje dohotka od rada već donekle smanjeno, bez smanjenja doprinosa (iz i na plaću), koji čine gotovo trećinu ukupnog troška rada, neće biti moguće značajnije povećati plaće zaposlenicima. Stoga vesele najave ministra Marića da je možda stiglo vrijeme za smanjivanje doprinosa. I poslodavci, kao i njihovi zaposlenici, su za solidarnost, ali i ta solidarnost mora imati neke granice. Pogotovo kad znamo da je samo u prošloj godini mirovinski sustav bio u minusu od preko 19 milijardi kuna (ove godine preko 15 milijardi), a zdravstveni sustav preko pet milijardi. Uz postojeće 'rupe' u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, koje se ionako nadoknađuju iz općih poreznih prihoda, postaje suvišno toliko značajno opterećivati dohotke od rada.

Pritom je jasno da je nužno racionalizirati rashodnu stranu proračuna kako bi se otvorio prostor za porezna i neporezna rasterećenja na prihodnoj strani te tako stvorili preduvjeti za rast investicija, inovacije i nova zapošljavanja. I tu se vraćamo na početak – nasušno su nam potrebne reforme unutar javnog sustava. Nadamo se da 2022. neće biti još jedna godina u kojoj će one izostati. Iako, sudeći prema nedavno usvojenom proračunu za iduću godinu, nemamo previše razloga za optimizam. Barem zasad.