18 poštanskih sandučića u zagrebačkom haustoru – svaki je drugačiji, različitog oblika, boje i veličine, poslagani su bez reda i nakoso, s provizornim i neurednim natpisima. Netko bi mogao reći da imamo i većih problema u Hrvatskoj, ali ja mislim da je ovaj najvažniji – i sad ću vas u to uvjeriti
Svaki od tih stanara i poslovnih korisnika, osim prvog, došao je i na zid zašarafio svoj sandučić, a da njemu ili njoj nije palo na pamet kupiti isti kakav već postoji i poravnati ga uz njega. Moj sandučić je moja briga i nikoga se drugoga ne tiče – eto, to je izvorni hrvatski grijeh iz kojeg proizlaze svi drugi.
Što drečavije, to bolje
Pogledajte, molim vas, fotografiju sandučića ponovno. Tako ne izgleda samo zid u haustoru, tako izgleda i ta zgrada, kao i svaka druga zgrada u Zagrebu. Prizemlje je oblijepljeno reklamama, što drečavije, to bolje, koje strše na sve strane, po fasadi su nasumce postavljeni klima-uređaji, svaki stan ima drugačije prozore i rolete, balkoni su uglavnom zagrađeni, i opet svaki na drugi način – pri čemu dojam zaokružuju naslage grafita, razbijena stakla na ulaznim vratima i neuredni portafoni, antene da i ne spominjem.
Tako izgleda i ulica u kojoj je ta zgrada, kao i svaka ulica u Zagrebu – kante pred svakim ulazom, divovski koševi za smeće s natpisima, šatori, kiosci, mnogovrsni stupići, brvnare, putokazi u svim smjerovima, staklenici pred svakim kafićem okruženi čempresima i natkriveni tendama, ležeći policajci, spomenici, jumbo plakati, fontane, svjetleće reklame, divovski ekrani, a sve bez ikakvog smisla, bez koncepta, bez ukusa i osjećaja
Tako izgleda Zagreb iz zraka, s četvrtima koje su urbanistički posve uništene, s višekatnim čardacima što se natkriljuju nad prolaznike, zagušeni kvartovi bez trgova i parkova, gdje su špekulanti naslonili nespojive zgrade jednu uz drugu u križancu labirinta i Kineskog zida. Tako izgleda i hrvatsko selo, gdje se sve maleno ruši da bi se napravilo veliko kockasto, koje se onda zaodjene u ljubičastu ili ružičastu fasadu ili pak zauvijek ostane u cigli. Tako izgledaju apartmani na moru i hrvatski vozni park koji je donedavno bio u prosjeku star 10 godina, a sada je star 13. Tako izgledaju news portali i moj Facebook u kojem se smjenjuju snimke životinja, korupcijske afere, slike djece, božanske poruke i reklame za lijekove protiv ćelavosti i hemoroida.
Svatko grabi svoj dio prostora
Da su sandučići na taj zid naplavljeni, bilo bi u njima više sklada. Takva nam je i Vlada. A poput sandučića izgleda i Sabor. Sve su te grupacije ondje nagomilane slučajno, bez smisla i vizije, a tako se i ponašaju: grabe svoj dio prostora bez obzira na druge i bez osjećaja za cjelinu. A i u strankama je tako, jer inače ne bi uvijek došli na njihov vrh najnesposobniji i najsebičniji. A i u našoj povijesti je tako jer je svaka država u zadnjih stotinu godina počinjala od nule: Kraljevina Jugoslavija poništila je sve stečevine Austro-Ugarske, NDH se proglasila ljutom travom za ljutu jugoslavensku ranu, socijalistička Jugoslavija odlučila se za totalni eksperiment u svim područjima, a sad smo obaviješteni i da je povijest počela 1991. pa da ništa prije nije važno.
18 sandučića na zidu podsjeća me na 18 hrvatskih pravopisa koje imam na polici – i svaki je malo drugačiji. Poput pravopisa, kod nas se donose i ustavi, i zakoni, i kurikulumi, i GUP-ovi, i državni proračuni, i razvojne strategije… Netko bi mogao reći da su sandučići estetsko pitanje, ali ja mislim da su etičko jer pokazuju kakav je naš odnos prema ljudima i okolini, prema društvu i prirodi – a taj je odnos agresivan, autističan, banalan, eksploatatorski, kratkovidan, nakaradan, nekulturan, nametljiv, primitivan, sebičan i voluntaristički. Neko vrijeme već razmišljam kako bi se moglo nazvati ovo naše bestežinsko stanje u kojem smo napustili socijalizam, a da nismo nikad stigli u kapitalizam, i palo mi je na pamet da bismo ga mogli zvati 'sandučizam'.
Edmund Husserl i pozivanje na 'herojstvo razuma'
Potpuno razumijem pristojne ljude kojima se sandučizam toliko gadi da ne uzimaju poštu, ne izlaze na ulicu, ne učlanjuju se u stranke i ne sjede u Saboru. Razumijem i one koji žale za dobrim starim vremenima kad su svi sandučići morali biti jednaki, makar i crvene boje. Razumijem i one koji bi na silu poskidali sve te sandučiće i postavili jedan veliki, zajednički. Razumijem i mlade koji su odrasli u ovom vremenu ružnoće i zbrke i ne znaju da može biti drugačije.
Razumijem sve to, ali ne opravdavam. Ne smijemo se povlačiti iz svijeta, glupo je čeznuti za prošlim, opasno zazivati čvrstu ruku. Kada su nacisti 1933. izbacili ostarjelog filozofa Edmunda Husserla s fakulteta, on je nastavio držati predavanja u kojima je pozivao na 'herojstvo razuma' u borbi protiv 'barbarske mržnje i barbarskog duha'. Protiv barbarstva sandučizma sada nam je najnužniji razum – da mladima pokažemo da se poštanski sandučići mogu postaviti na zid u dogovoru, pristojno, lijepo i uredno. I da svoje ime mogu ponosno napisati na sandučić i ovdje, da ne moraju zbog toga ići u Irsku.
