Što biste vi rekli, koja je točno svrha ove – zapravo svake, ali naročito ove! - 'izborne šutnje'? Je li to neka vrsta sekularne korizmice za političare i birače? Čemu točno služi nespominjanje političkih sudionika i sudionica (bez obzira na to jesu li i sami kandidati na listama ili nisu!) tijekom ova dva dana, do sutra u sedam predvečer?

Zamislimo sljedeću situaciju: neki obnositelj dužnosti, bez obzira na kojoj razini vlasti bio (zovimo ga do daljnjega samo Dužnosnik, bez obzira na spol i rod, praktičnije je) sinoć je, u petak, izlazio iz dvorišta svoje vikendice - otprije poznate javnosti zbog netočno prijavljenih gabarita u imovinskoj kartici – te za upravljačem luksuznog automobila (također poznatog iz prazne rubrike u istoj imovinskoj kartici) na pješačkom prijelazu ispred spomenute vikendice oborio i lakše ozlijedio dvojicu maloljetnika (blizance N.N. i N.N.) koji su se u društvu oca (M.N., 36) vraćali s utakmice lokalnoga nogometnoga kluba; vidjevši to, otac dvojice dječaka (inače registrirani branitelj i 25-postotni invalid Domovinskog rata) posegnuo je za (inače neprijavljenim) pištoljem marke 'Zastava', te nanio dvije prostrijelne rane u predjelu lijeve podlaktice Dužnosnika, počinivši pritom i znatnu materijalnu štetu na osobnom automobilu strane proizvodnje, registriranom na ime Dužnosnikove punice, istraga je u tijeku.

Što, dakle, s tim događajem i viješću o njemu u bilo kojemu mediju, ako se dogodio u predizborni petak navečer? Do ponoći, kad počinju šutnja i subota, to ne stigneš pošteno ni doznati, kamoli obraditi. U nedjelju, kad već imaš nešto dostupnih informacija (plus one o imovinskoj kartici, iz redakcijske arhive) opet ne možeš, sve do 19.00 uvečer, objaviti ni riječi jer… Pa eto, samo zato što je Dužnosnik, počinitelj prometnog prekršaja s posljedicama koje nisu opasne po život, član stranke koja se sa svojom listom kandidirala na nedjeljnim izborima, a spominjanje njegovog imena moglo bi vašem mediju donijeti – u najblažem slučaju – prigovor iz DIP-a zbog kršenja izborne šutnje.

Drugim riječima, naš Dužnosnik je (ili pak mlađahni otac one dvojice blizanaca, svejedno) sinoć pod legendarnim 'okriljem noći' mogao počiniti i neki daleko opakiji zločin no što je ovaj gore izmišljeni prekršaj ali – premda su sve redakcije za njega doznale i prije prve jutarnje kave – nitko od medija o svemu tome skupa ne smije objaviti ni slovca do nedjelje u 19.00. A naš harambaša, g. Dužnosnik, dotad može – ukoliko one rane na podlaktici ne krvare baš prejako - prijeći tko zna koliko granica: znamo, naime, da i policija i DORH većinu postupaka protiv g. Dužnosnika i njegovih koleg(ic)a pokreću tek nakon što priče o njihovim potencijalnim zlodjelima osvanu u medijima. U medijima koji tijekom ta 43 sata moraju šutjeti o svima i svemu što ima veze sa strankama i njihovim članovima.

Nije nužno da je počinitelj ujedno i kandidat za Bruxelles, ma kakvi, dovoljno je već i to da je član stranke koja je istaknula svoju listu na ovim (ili bilo kojim) izborima. I samo spominjanje njegovog imena – ukoliko je dovoljno poznat, po dobru ili zlu, nema veze – dostatno je da ga se identificira sa strankom koja se kandidirala i da se vijest o njegovu prekršaju ili zločinu predstavi kao kršenje – čega ono? - izborne šutnje.

Hm, ajmo ovako: imate pet minuta za razmišljanje, a onda mi bezodvlačnom žurnošću javite kad je itko, ikad, ikako, ičim, kažnjen za kršenje izborne šutnje u Hrvata? Osim, naravno ako nije fizički nasrnuo na nekoga pri biračkoj kutiji? Kad? Nikad. Iako se na svakim izborima i gotovo na svakom biračkom mjestu dogodi barem jedno kršenje te šutnje. Pa čemu onda taj institut i ta obaveza uopće postoje?

Dakle, u vrijeme predizborne šutnje vi, ako ste član bilo koje kandidirane stranke (liste, koalicije…), možete biti i počinitelj i žrtva bilo kakve kriminalne aktivnosti počinjene u petak oko ponoći, a mediji to ne smiju objaviti sve do nedjelje u sedam uvečer. Jer, eto, bilo kakva vijest s vašim imenom u sebi mogla bi u nedjelju, od sedam do sedam, naškoditi/koristiti stranci ili listi kojoj pripadate, iako tog vašeg imena i prezimena nema ni na jednom glasačkom listiću.

Sve u svemu, izborna je šutnja zapravo neka vrsta kazne za – medije. I samo za medije. Jedino za njih. Političari, naime, barem u subotu mogu mirno doma kopati nos ili divljati po društvenim mrežama, mogu nekažnjeno činiti što ih je god volja. Građani dobiju priliku za kakav-takav predah od njihovog palamuđenja, a jedino novinari moraju raditi, i to 'na suho', bez ikakve vijesti ili komentara koji bi i na koji način mogli biti povezani s politikom i tako svodivi pod sankcije za kršenje izborne šutnje. Nije fer!

Daleko bi poštenije bilo kad bi se jedan radni dan u tjednu (hajde, dobro, može i barem jedan u mjesecu) zakonom proglasilo danom političarske šutnje. Jednostavno – da ih kroz 24 sata ne bude ni u jednome mediju, nikako, ma što da se dogodilo i ma što oni taj dan radili i brbljetali. To bi, čini mi se, bila daleko učinkovitija i blagotvornija tišina od ove nametnute – jedino! - novinarima tijekom 43 sata uoči objave prvih izbornih rezultata.