Bijes, gađenje i psovka – bile su reakcije roditelja djece s teškoćama na hrvatskim otocima dok su čitali priopćenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture o Izmjenama Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu. Nema puno pisanih tragova koji jasnije opisuju borbu ljudi protiv državnog aparata u Hrvatskoj 2019. Piše tako ministarstvo da se u javnosti iznose netočne informacije o tome što ono poduzima u vezi sa statusom ove grupe građana RH te da je nadležni Saborski odbor drugi put opravdano odbacio zahtjev da se promijeni članak zakona koji bi omogućio toj djeci i njihovim roditeljima besplatan prijevoz s otoka kako bi mogli dobiti adekvatnu zdravstvenu uslugu i skrb.

Opravdanost odbijanja, navode, nalazi se u činjenici da je u proceduri izrada cjelovitog rješenja kroz novi zakon te da se povjerenstvo koje ga izrađuje sastalo 'nekoliko' puta. Nastavlja se, u najboljoj maniri Gogolja i Kafke, da je usvajanje tog zakona, nakon svih čitanja i normativnih preduvjeta, 'predviđeno do kraja 2019., kad će u Zakon biti uvrštene sve potrebne promijene kako bi sva otočka djeca sa poteškoćama u razvoju imala pravo na besplatan prijevoz'. Za pravopis bi Ministarstvo jedva dobilo dvojku u petom razredu osnovne škole, a za sadržaj jedino što su mogli dobiti od onih koji se deset godina bore za to da im društvo izađe u susret bilo je tiho: 'K vragu i takva država!'.

Riječ je, moglo bi se pomisliti, o nevjerojatno zahtjevnom problemu kad ga vlastodršci ne uspijevaju riješiti toliko dugo.

Žrtve 'cjelovitih političkih rješenja'

Bijes, gađenje i psovka – bile su reakcije roditelja i rodbine sve djece i mladih s teškoćama u Hrvatskoj dok su na marginama navodno važnih političkih događaja, poput cirkusa zvanog predsjednički izbori, čitali vjesticu o otočnoj borbi sa sustavom i politička prepucavanja koja su uslijedila dan poslije. Sve je njima odmah bilo jasno premda ne žive na Visu, Cresu ili Ižu. Neadekvatnost potpore društva ovim marginaliziranim skupinama jasno je vidljiva u svim hrvatskim sredinama. Neosjetljivost na njihove potrebe ne očituje se samo u pitanju prijevoza, već i u mnogo važnijim stvarima poput skrbi, obrazovanja i zapošljavanja. Hrvatska zaostaje u potpunom prihvaćanju ljudi s teškoćama kao punopravnim i jednakovrijednim dijelom zajednice.

Često nudeći isključivo sažaljenje, zanemarujemo činjenicu da bismo najviše pridonijeli da im osiguramo prilagođeno okruženje za kvalitetno obrazovanje, da im damo mogućnost rada i ostvarivanja prihoda. Da ih se ne bojimo i ne sramimo. Da se prema njima ponašamo kao prema svakome drugome. Pomoglo bi da politika sustavno ne zanemaruje radnike različitih profila koji rade s djecom, mladima i odraslima s teškoćama. Oni se, dajući sve što znaju, imaju i mogu, često nalaze na vjetrometini podijeljenih ovlasti. Svi ti ljudi kolateralne su žrtve 'cjelovitih političkih rješenja' tamo gdje se nerado susreću ministarstva zdravlja, obrazovanja, socijalne skrbi, uprave, sada prometa. Poput kuglice u fliperu udarani sa svih strana, bez jasnih odgovora, prepušteni sami sebi na povratku trajektom, autobusom, tramvajem ili osobnim automobilom, jedino što ti roditelji, ali i oni koji rade s njima, mogu reći jest tiho ispod glasa: 'K vragu i takva država!'.

Sve za više ciljeve

Bijes, gađenje i psovka – bile su reakcije šestero saborskih zastupnika iz HDZ-a i HNS-a koji su na Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku odbacili prijedlog o promjeni članka Zakona. Znali su oni da bi promjenom tog članka nekim ljudima olakšali život. Neki su od njih dugo u politici i znaju da se u tom poslu ponekad 'za više ciljeve' moraš i zaprljati blatom. Država je tu da osigurava cjelovita rješenja, govorili bi uglas. Bijesni jer će im imena biti javno objavljena i bez imalo vjere u to što govore, znaju da se cjelovito rješenje donosi već godinama i da se u tom višegodišnjem pronalasku rješenja povjerenstva sastaju 'nekoliko' puta. Znaju i da je rješenje tu iza ugla u zimu 2019., 2029. , 2039. Ušavši u saborski wc jedna od članica odbora koja je zbog 'višeg cilja očuvanja vladajuće koalicije', suprotno vlastitim uvjerenjima, glasala protiv promjene članka Zakona ugledavši svoj odraz u ogledalu samo je s gađenjem tiho rekla: 'K vragu i takva…'.

Bijes, gađenje i psovka – bile su reakcije predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića dok je tog petka ujutro pregledavao vijesti. Ne zato što ga je posebno pogodila priča o borbi jedne marginalizirane skupine ljudi za svoju djecu. Nije tu bila važna ni činjenica da je to inicijativa otočana s čijim bi životnim problemima mogao biti upoznat jer je i sam porijeklom s jednog. Nije tome bio uzrok ni nemušto reagiranje ministarstva mora, niti glasanje u saborskom odboru. Plenković sve zna o ovoj situaciji, ministar Butković objasnio je, uostalom, kad se priča ispolitizirala, kako je 'premijer od početka inzistirao da izmjene tog zakona idu u hitnu procedru'. 'K vragu i takva država u kojoj ljudi ništa ne razumiju!', rekao je poluglasno pregledavajući portale i čitajući novine.

Bijes i gađenje pojavili su se jer je vijest o velikom uspjehu hrvatske diplomacije izborom Marije Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe zasjenjena nizom onih o bahatosti njegovih ministara i tom minornom inicijativom ljudi za trajektnim prijevozom. U moru u kojem trenutno pliva, a to je ono mešetarenja s visokim briselskim i europskim funkcijama, ta mu se inicijativa može činiti nevažnom i trivijalnom.

A ona je sve samo ne takva, kako za hrvatsko društvo tako i za njega kao premijera, jer ljudi će pamtiti reakcije na pitanja poput prijevoza djece i mladih s teškoćama s otoka, a ne pregovore o europskim funkcijama.

Ako ne vjeruje meni, neka se raspita kod nekih predsjedničkih kandidata o 'pucanju vodovodne cijevi u Gunji' ili 'starohrvatskim pozdravima, jogurtima tijekom djetinjstva ili srpskim čokoladicama'. Ovakvim reakcijama Vlada pokazuje da ne razumije da se civilizacijska razina određenog društva ogleda u odnosu prema onima najranjivijima i najpotrebitijima. Pokazuje da je od svih kurtoaznih pohvala hrvatskoj diplomaciji u pozlaćenim salonima Strasbourga i Bruxellesa za hrvatsko društvo važnija psovka majke koja početkom prosinca držeći za ruku kćer s autizmom na trajektu za Lastovo čeka cjelovito zakonsko rješenje koje samo što nije izglasano u Saboru.