Tko kaže da Hrvatska ne prati svjetske trendove? Ili barem one unutar bivših socijalističkih zemalja? Nakon što je slovenski komičar Marjan Šarec nakon uspjeha na pralamentarnim izborima uspio postati predsjednikom Vlade, a njegov ukrajinski kolega Volodimir Zelenski predsjednikom države, sve je ozbiljnija mogućnost da hrvatski glazbenik, zabavljač i televizijski voditelj Miroslav Škoro ostvari iznenađujuć rezultat na predstojećim predsjedničkim izborima čiji bi se prvi krug trebao održati krajem prosinca.

I dok je prije samo godinu dana aktualna predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nakon vlastitoga zabavljačkog šoua u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u nogometu u Moskvi djelovala kao sigurna pobjednica novih predsjedničkih izbora, sada više ništa nije nemoguće. Čak ni to da Miroslav Škoro nakon polaganja svečane prisege u veljači 2020. otpjeva državnu himnu kao – predsjednik. Ili, kako on to najavljuje, kao narodni predsjednik. Učini li to uz tamburicu, izvedba može postati klasikom kao folklorna obrada 'Lijepe naše'.

Da Miroslav Škoro ima barem šanse ući u drugi krug izbora, misli i bivši šef države Stjepan Mesić koji je izjavio da u završnici izbora, uz Škoru, vidi i SDP-ova kandidata Zorana Milanovića.

Stjepan Mesić nije samo jedan od političara koji je najviše obilježio prva dva desetljeća demokratskoga višestranačkog sustava u Hrvatskoj, nego je i priredio dosad najveće iznenađenje na hrvatskim predsjedničkim izborima. Brojke govore sve. Na parlamentarnim izborima održanima 3. siječnja 2000. bivši hrvatski predsjednik Vlade i parlamenta te hrvatski član jugoslavenskog Predsjedništva nije uspio osvojiti čak ni saborski mandat te se činilo da je njegovo sudjelovanje na predsjedničkim izborima tri tjedna kasnije manje-više rekreativno. Međutim, nekadašnji najbliži suradnik prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a zatim Tuđmanov žestoki oponent, uvjerljivo pobjeđuje u prvom krugu izbora osvojivši 41,13 posto glasova birača, ostavivši iza sebe dojučerašnje favorite HSLS-ovca Dražena Budišu i HDZ-ovca Matu Granića. Kao kandidat HNS-a, odnosno Porečke skupine Stjepan Mesić u drugom krugu potvrđuje svoju prednost i na iznenađenje mnogobrojnih, i u zemlji i u svijetu, postaje drugim hrvatskim predsjednikom.

'Mesićev efekt' od autsajdera do pobjednika zgusnuo se u samo par tjedana, ali niti je njegov uspjeh slučajnost, niti je Mesić do izborne pobjede 2000. bio nepoznat. Upravo suprotno. Koordinate kandidata i okolnosti jednostavno su se poklopile u za Mesića optimalnom trenutku te je Stjepan Mesić do danas ostao hrvatski političar s najdužim stažem u vrhu domaće politike otkako je 1990. zemlja otpočela demokratsku tranziciju. Usto, jedini je hrvatski političar koji je bio i šef države, i šef Vlade, i šef parlamenta.

Političku je karijeru pokušao obnoviti 2016. na parlamentarnim izborima, ali je na njima podijelio neuspjeh SDP-ove Narodne koalicije i Zorana Milanovića koji sada uz Miroslava Škoru i Mislava Kolakušića predstavlja jednog od izazivača Kolindi Grabar-Kitarović. Iako je Zoran Milanović u dosadašnjim ispitivanjima javnog mnijenja bio čvrsto na drugom mjestu iza sadašnje predsjednice, formalni ulazak i njega i Miroslava Škore te ostalih imena u kampanju, uvelike bi mogao dinamizirati odnose snaga te možda promijeniti redoslijed. Očito je da su i predsjedničini protukandidati, i dobar dio biračkog tijela uvjereni da Kolinda Grabar-Kitarović nije nepobjediva.

Sve se počelo mijenjati kada je Kolinda Grabar-Kitarović krajem prošle godine počela mijenjati sastav svojih suradnika i vlastiti politički diskurs. Do je tada, unatoč deklaratornom pozivanju na nacionalno jedinstvo, Kolinda Grabar-Kitarović djelovala kao šefica pola države te cijele desnice u Hrvatskoj koja ju je, uostalom, i podržala u pobjedi nad Ivom Josipovićem 2015. Pritom joj je čak i HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića bio nedovoljno pravovjeran te je rad Vlade, što izravno, što neizravno, kritizirala više puta. Završetkom 2018. sve se mijenja te predsjednica Republike odjednom postaje itekako zainteresiranom za podršku Andreja Plenkovića i HDZ-a pod njegovim čelom. Time je pokidala sve političke veze s Plenkovićevim protivnicima na desnici koji joj se zasad uspješno suprotstavljaju podržavajući Škorinu kandidaturu. Jer – Miroslav Škoro u prvom redu akumulira podršku onog biračkog tijela koje je na europskim izborima glasovalo na liste na kojima su se nalazili Ruža Tomašić, Zlatko Hasanbegović i Marijana Petir neovisno o tome hoće li ga oni osobno podržati ili ne. Predsjednički su izbori personalizirani te na njima podrška pojedinih stranaka, koalicija i pojedinaca niti ne mora biti presudnom za uspjeh.

Osim što je HDZ na europskim izborima postigao razočaravajuć rezultat, otvorio je i svoj desni bok te su samo međusobno nepovjerenje i nesloga pojedinih političara desnoga političkog spektra onemogućili pravu rezultatsku i mandatnu vidljivost. U slučaju da taj spektar na predsjedničkim izborima istakne isključivo Miroslava Škoru kao svog favorita, vidljivost će biti neupitna. K tome, Škoro je osobno veoma popularan, šarmantan i de facto je u kampanji stjecanja podrške za sebe cijelu svoju karijeru.

S obzirom na politički (polu)profil Kolinde Grabar-Kitarović i činjenicu da u svom mandatu zapravo nije realizirala nijednu bitnu državničku inicijativu u zemlji i inozemstvu radeći jedino na vlastitoj estradizaciji, dolazak pravog predstavnika estrade na čelo države ne samo da ne bi bio korak unazad, nego bi stvari postavio na svoje mjesto. Tako su otprilike pomislili i slovenski i ukrajinski birači. Ipak, da bi Miroslav Škoro – ako mu je to cilj – bio nešto više od iznenađenja na izborima, svoju kampanju mora postaviti ozbiljno onako kako ozbiljno vodi svoju karijeru ispred mikrofona. To znači početi se obraćati što širem krugu birača, a ekstreme za koje ističe da će ih izbjegavati, početi izbjegavati već u startu, i to kroz konkretna imena i prezimena. Jer ona, kao u slučaju Kolinde Grabar-Kitarović, uopće nisu pouzdana, a da se o sadržaju njihovih poruka i interesa niti ne govori.

Glede njegova političkog sadržaja istaknutog pri objavi kandidature, Škoro se kao 'narodni predsjednik' uvelike koristi populističkom retorikom zalažući se za povratak polupredsjedničkog sustava, možda čak i za 'tričetvrt' predsjednički u kojemu će biti što manje institucionalnih posrednika između naroda i narodnog predsjednika, a što više referendumskih inicijativa i njihovih realizacija kroz zakone. Pritom je dao do znanja da se mandatom Kolinde Grabar-Kitarović izgubilo povjerenje u predsjedničku instituciju, a nagomilala pusta obećanja. Škoro se očito zalaže za položaj novoga jakog čovjeka na čelu države biranog na neposrednim izborima te bi u konačnici mogao postati 'Tuđman s tamburicom'.

Program je dao te se Miroslav Škoro sada treba usmjeriti na isticanje vlastitih prednosti jer bi upravo to u očekivano međusobnim napadima i dokazivanju tko je bio i – jest gori, moglo zazvučati drukčije i poticajno za presudan dio birača. Njih na desnici Škoro već ima, ali će ih trebati i jako puno iz redova onih koji i dalje podržavaju Kolindu Grabar-Kitarović te onih koji u njemu vide njezina najozbiljnijeg konkurenta. U odnosu na aktualnu predsjednicu i bivšeg premijera, Miroslav Škoro djeluje novo unutar hrvatske politike, a u odnosu na Mislava Kolakušića i eventualno Ivana Pernara, djeluje suvislo. Doda li tomu i epitet ozbiljno, nije nemoguće da ponovi 'Mesićev efekt'. Vicevi mu dobro idu.