Štrajkom prosvjetara dokazano je treći put od 2016. da je pitanje odgoja i obrazovanja ključno za budućnost ovog društva. No godina iza nas pokazuje i da je obrazovanje vrijednost koju Hrvatska i dalje ima, vrijednost koja je najvažnija za društvo što gleda naprijed
Godina 2019. potvrdila je nekoliko važnih stvari o obrazovanju u Republici Hrvatskoj. Štrajkom odgojno-obrazovnih radnika dokazano je treći put od 2016. da je pitanje odgoja i obrazovanja ključno za budućnost ovog društva. Razumiju to gotovo svi, od učitelja, preko učenika, roditelja, pa sve do medija i poslodavaca. Svi osim hrvatskih političara. Njih je obrazovanje ove godine, baš kao i onih prije, opeklo mnogo više od različitih afera. Ista se politika u ovoj godini brojnim svojim odlukama pokazala opetovano nedoraslom za upravljanje složenim sustavom odgoja i obrazovanja.
vezane vijesti
Ovu su godinu također obilježili jasni pokazatelji izazova koje ima naš sustav odgoja i obrazovanja s kvalitetom postignuća učenika, a iskazani su slabim rezultatima maturanata na ispitima državne mature i ispodprosječnim rezultatima naših 15-godišnjaka na međunarodnom ispitivanju PISA.
Gorčina zbijena u 11 slova
Riječ koja je obilježila ovu godinu u hrvatskom obrazovanju jest 'koeficijent'. Iza ove nelijepe riječi, koja je označila dugotrajnu jesensku borbu odgojno-obrazovnih radnika za veća financijska primanja, krije se tridesetogodišnje zanemarivanje svih onih koji vrijedno rade u jednom od najvažnijih društvenih resora. Iza tih jedanaest slova našli su se nezadovoljstvo i gorčina, ali i bunt, odlučnost i prkos.
Nešto što je počelo kao skroman sindikalan zahtjev na početku školske godine, gotovo dogovoren s ministricom obrazovanja, tijekom jeseni preraslo je u ozbiljno političko pitanje koje je kulminiralo na Trgu bana Josipa Jelačića 25. studenoga 2019. okupljanjem nekoliko desetaka tisuća ljudi, a najviše onih iz škola i dječjih vrtića. Ishod najdužeg štrajka u povijesti Republike Hrvatske takav je da će pitanje koeficijenta biti riješeno, ali samo za neke. Sindikati u obrazovanju tijekom štrajka iskazali su vještinu i snagu, da bi na kraju ozbiljno narušili svoju poziciju pristajući da se pravo za koje su se svi borili ne odnosi na nenastavno osoblje. Time su oslabili osnovnu postavku sindikata o ravnopravnoj zajednici ljudi udruženih u borbi za radnička prava bez obzira na njihov status i poziciju. Ako štrajk uopće može imati pobjednika, onda su to odgojno-obrazovni radnici, i to ne zbog povećanog koeficijenta, već zbog činjenice da se 2019. jasno čuo njihov glas. Glas je to koji je politika namjerno utišavala, a koji je nužno čuti ukoliko se Hrvatska želi pomaknuti nekim pozitivnijim perspektivama.
Taj glas, na svoju i našu žalost, nisu prepoznali predsjednik Vlade Andrej Plenković te ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak. U buci međusobnih sukoba i političkog nadmudrivanja taj se glas u prvi mah činio kao šapat. Ponašanje premijera, iskazano neprimjerenim 'najbolje da svima povećamo plaće 100 posto' bilo je ulje na vatru nezadovoljstva onih koji rade u školama. U situaciji koja je već postajala kritičnom za sustav odgoja i obrazovanja ministrica Divjak pokazala je da ne upravlja njime, što se najbolje očitovalo u njezinoj izjavi: 'Sustav je u potpunoj blokadi, ja u takvim scenarijima ne mogu i ne želim sudjelovati.' Umjesto rješavanja problema u sustavu, političari na vlasti većinom su koristili obrazovanje kao poprište međusobnih borbi, time opetovano dokazujući da im ono uopće nije važno. O tome možda najbolje govori izjava potpredsjednika Hrvatskog sabora i zastupnika HDZ-a Željka Reinera, a koji je na pitanje o statusu ministrice Divjak rekao: 'Ja sam shvatio da je ona dala ostavku.'
U takvom okruženju dvorskih borbi uvođenje projekta Škola za život nije moglo izazvati pozitivne reakcije. Tim više što se unaprijed odustalo od stvarnih promjena u obrazovanju predloženih Cjelovitom kurikularnom reformom, a samo je uvođenje bilo nedovoljno pripremljeno. Nepripremljenost odgojno-obrazovnih radnika na promjene postala je jasna na prosvjedu na Trgu, na kojem je od svih pokliča najglasnije zazvučao 'Dolje Loomen', posvećen načinu na koji je Ministarstvo pristupilo pripremi promjena u obrazovanju. Ovu je godinu također obilježio niz odluka Ministarstva koje je teško razumjeti, a još teže opravdati. Možda dugoročno najopasnija od njih ona je koja se odnosi na ukidanje minimalnog praga za prolazak na esejskom dijelu ispita državne mature iz Hrvatskog jezika. Odluka je to za koju niste mogli naći pobornika u stručnoj i znanstvenoj zajednici, a ministrica ju je ipak donijela. Rijetko se kada dogodi da na tako očit način sama vlast ruši kriterije u obrazovanju. Da bude jasnije, ovom se odlukom omogućilo to da je za prolazak na ispitu dovoljno predati prazan list papira.
Poraz sustava i politike pred neuspjehom
Moguće posljedice takve odluke ministrice Divjak postale su vidljive kad su objavljeni rezultati državne mature koji su ove godine bili slabiji nego prethodnih. Gotovo 8000 maturanata nije položilo neki od obveznih ispita na ljetnom roku, pri čemu to nije uspjelo čak 9,4 posto gimnazijalaca. Svaki peti maturant nije položio ispit iz matematike bez obzira na to radi li se o osnovnoj ili višoj razini ispita. Odluka da se snize kriteriji za prolaz ne može se shvatiti na drugačiji način nego kao poraz sustava i politike pred neuspjehom. A da je potrebno raditi na kvaliteti ishoda, pokazalo je ispitivanje PISA čiji su rezultati objavljeni u prosincu. Naši su učenici ostvarili ispodprosječne rezultate u sve tri funkcionalne pismenosti: čitalačkoj, matematičkoj te prirodoslovnoj. U ovoj potonjoj u 13 godina, koliko sudjelujemo kao država, naši učenici nazaduju. U matematičkoj pismenosti pak više od 30 posto njih ne doseže razinu funkcionalne pismenosti, a onih najboljih u Hrvatskoj je tek 0,8 posto u generaciji. Istovremeno ih je u Sloveniji tri posto, a u Poljskoj čak četiri posto. Države su to koje su prepoznale potrebu sustavnog ulaganja u obrazovanje prije svega ulaganjem u ljude i procese, a ne u populistička rješenja poput nabave tableta za čiju primjenu škole nisu pripremljene.
Ispitivanje PISA pokazalo je i pozitivne strane našeg obrazovanja. Društvo smo čiji sustav i dalje zadržava socijalnu pravednost. U Hrvatskoj, iako dolazite iz manje privilegiranog obiteljskog okruženja, i dalje kao petnaestogodišnjak imate šansu postići životne snove obrazovanjem. Osobine su to sustava koje treba cijeniti i čuvati. Godina iza nas pokazuje da je obrazovanje upravo vrijednost koju Hrvatska ima i dalje. Vrijednost koja je najvažnija za društvo što gleda naprijed. Najvažnija vrijednost koja je ujedno najopasnija za političare. Kako bismo napokon razumjeli važnost obrazovanja u 2020., potrebno je inzistirati na pitanju odgoja i obrazovanja, raspravljati o rezultatima učenika, otvarati pitanja kvalitete rada škola te prije svega na sve načine držati one koji odlučuju odgovornima. Ako ne riječju koju neće pročitati ili istraživanjem koje će odbaciti, onda vikom na prosvjedu.
