Od važnijih novina, u Vladi su se posebno pohvalili smanjenjem poreznog opterećenja na plaće, ukidanjem obveze plaćanja doprinosa za mlade koje poslodavac zaposli prvi put na neodređeno i ukidanjem obveze za poduzetnike koji uprihoduju do tri milijuna kuna godišnje da PDV plaćaju po izdanoj fakturi, odnosno prije nego što njima uopće bude plaćen taj isti račun.

Uz dužno poštovanje prema navedenim mjerama, meni se sve ovo ne čini kao velik potez, a objasnit ću vam i zašto.

Prije svega, ne volim kada se 'velike porezne reforme', kako ih je Vlada nazvala, događaju u posljednjoj godini mandata. To mi odmah smrdi na teški populizam koji će na kraju platiti građani.

Mislim da je ukidanje obveze plaćanja PDV-a za fakture koje nisu naplaćene, nešto što bi svaka vlada koja ima zrno zdravog razuma trebala napraviti jer osim što je tako nešto fer, izbjegava propast ogromnog broja malih poduzeća koja ipak čine solidni prihod Državnog proračuna.

Dakle, to što se ministar Maras time hvali kao svojom velikom inicijativom, ne shvaćam kao njegov veliki uspjeh jer je imao tri godine vremena, a reforma se dogodila tek kad je s funkcije ministra financija nestao Slavko Linić kojemu su poduzetnici bili najgori neprijatelji ( izuzev onih koji su mu bili prijatelji, op. a). Dakle, ja bih taj pomak ipak više pripisala Lalovcu nego Marasu i definitivno bih ga pohvalila, ali ne ocjenjujem ga velikim pomakom ni velikim uspjehom Vlade.

S druge strane, uvedene su i izmjene u primjeni stopa poreza na dobit koje najviše kače poduzetnike. Sada će se reinvestiranom dobiti smatrati samo ona koja je uložena u dugotrajnu imovinu, a ne više i ona koja je uložena u temeljni kapital jer nije bilo investicija koje je Vlada očekivala.

Iako je to s jedne strane razumljivo, vidimo da slična mjera dosad nije rezultirala jačanjem gospodarske aktivnosti na strani poduzetništva, stoga je još uži porezni remen oko vrata poduzetnika vrlo upitna mjera.

Vlada ne bi trebala tjerati poduzetnike na investicije, nego im stvoriti plodno tlo za iste pa će se one same dogoditi. Nažalost, u Hrvatsku je danas teško ulagati jer je državni aparat o kojem ovisi poduzetništvo spor i trom, dozvole se čekaju dugo, a opći upravni postupci traju. Najgora od svega jest šuma propisa koju svatko interpretira na svoj način, a kaznu u konačnici uvijek plati poduzetnik. Dakle, povijest je pokazala da je ova mjera vrlo upitna.

Mjera prema kojoj se poslodavcima koji zapošljavaju mlađe od 30 godina prvi put i na neodređeno, zauzvrat oprašta veći dio doprinosa, također je nedovoljno razrađena. Iako će u početku rezultirati možda većim zapošljavanjem ove definitivno ugrožene skupine, neće polučiti rezultate koje država želi, odnosno povećanje prihodovne strane Proračuna u iznosu koji je potreban kako bismo slijedili naputke zadane kroz Proceduru prekomjernog deficita, koje nam je dala EU. U praksi se već sada postavljaju pitanja kako će se ta mjera primjenjivati i kakav će biti porezni tretman onih poslodavaca kod kojih tako zaposleni ne zadovolje probni rok.

Inače, bitan dio svakog PZ-a jest i procjena učinaka istoga. Tu je RH tradicionalno loša, iako se različiti dionici godinama trude to promijeniti. Vlade su jednostavno neumoljive, a stvarni učinci, izuzev onih koji pune Proračun, zapravo ih i ne zanimaju.

Ako pogledate procjene učinaka svih PZ-ova u ovom paketu, vidjet ćete da će u Proračunu nastati velika rupa i da takve mjere dugoročno nisu održive ako ne idu u paru s jednim izuzetno vrućim krumpirom, a to je reforma javne uprave, jer država je naš najveći potrošač kojeg iz godine u godine sve teže hranimo.

Poduzetništvo u Hrvatskoj ne može hraniti toliki sustav. To je jasno i malom djetetu. I što se učinilo u tom pogledu? Jedno veliko ništa.

Prema tome, svaka mjera kojom se smanjuje porezno opterećenje građana i poduzetnika, a koje ne prati kvalitetna reforma javne uprave i sveobuhvatna reforma cijelog sustava, dugoročno će još više destabilizirati javne financije i uzrokovati još veći deficit, jer potrošnja građana s kojom ova vlada toliko računa neće biti dovoljna da nas izvadi iz gliba. Teška su vremena i ljudi novac spremaju u čarape jer čini se da će biti još gore (i sigurno hoće ako Karamarko preuzme kormilo).

S druge strane, tjerati poduzetništvo u ulaganja tako da im iznad glave visi porezna sjekira, nije baš naročito liberalan način stimuliranja proizvodnje i gospodarskog rasta. Ono što bi se moglo učiniti jest liberalizirati i jasno rastumačiti propise koji reguliraju poduzetništvo, ukinuti poreznu presiju i otvoriti prostor za nova ulaganja. To se ne može učiniti pompoznim osnivanjem različitih radnih skupina, pisanjem velebnih strategija i mijenjanjem samo dijela zakona.

To se mora učiniti velikim i bolnim rezovima sada, danas i ovdje. To donosi promjenu, ali odnosi izbore. I to je zapravo najveći problem.