Za one najmoćnije, kraj protekle godine protekao je u nezabilježenom ratu živaca. Umjesto lagodnog opuštanja, ceremonijalnih čestitki, razbacivanja optimizmom i umjetnih samohvala, u samo nekoliko prednovogodišnjih dana u nekim od najvažnijih država, raspleli su se neki bitni izazovi. Obama je prekinuo prednovogodišnji odmor kako bi na licu mjesta u Washingtonu podupro dvostranački sporazum kojim je barem za još dva mjeseca odgođena obnova američke gospodarske recesije, Francois Hollande je već u prvoj predsjedničkoj novogodišnjoj čestitki morao objašnjavati kako misli preživjeti zvučnu zaušnicu koju mu je uoči same Nove opalio francuski ustavni sud. Novo kinesko rukovodstvo tek probavlja prvu najavu sveopće borbe protiv korupcije, a Angela Merkel već sada vodi mučne predizborne bitke za naredne parlamentarne izbore, kao političarka koja se osobno ne mora bojati svog nemoćnog socijaldemokratskog protivnika, ali ipak strepi od njemačkog nezadovoljstva, koje se sve više protivi da se njemačkim novcem 'plaćaju svi promašaji eura'.

Čak je i Putin, koji se obilno hvalio njegovom Rusijom koja je u moru globalnih problema ostala 'otok stabilnosti', u novogodišnjoj poruci morao prvi put progovoriti (iako ironično) o sve glasnijoj ruskoj opoziciji, dok je u malenoj Hrvatskoj Ivo Josipović, otvorenije nego ikada, opisao Hrvatsku kao zemlju gospodarske krize u kojoj raste siromaštvo, kao zemlju neizvjesnosti i zemlju u kojoj korupcija, nepotizam i politički spinovi još određuju mnoga politička ponašanja. Vrlo odlučno, iako u tipičnom prigodnom celofanu, pa se ulazak u Europsku uniju više ne najavljuje kao vrhunac uspjeha, već opisuje tek kao jedan od novih izazova za nove popravne ispite u vrlo zahtjevnom međunarodnom društvu, koje i samo odlučuje brzinom puža, a kada ipak pomaže, onda vatru gasi od krova, a ne postavlja nove temelje. Od najnovije europske novčane transfuzije za Grčku, 16 milijardi odlazi u dokapitalizaciju grčkih banaka, sedam milijardi u pokrivanje gubitaka državnih poduzeća, a preostalih 11 milijardi u preprodaju grčkog državnog duga, pa će prosječni grčki građani ostati još praznijih džepova, bez posla, nade i vjere u neposrednu bolju budućnost. Umjesto izgradnje novih modela, krpaju se gume, farbaju poderani blatobrani i ulijeva novo ulje za kočnice.

Obamin uspjeh – Hollandeov neuspjeh

Obama je privremeno pobijedio, budući da su republikanci pristali na više poreze za one koji zarađuju više od 450 tisuća dolara godišnje, a on istovremeno odustao od poreza na nekretnine čija ukupna vrijednost ne prelazi 15 milijuna dolara, pa kada se zbroji i oduzme, i Washington se spašava na hrvatski način, po kojem najbogatiji odbijaju porez na mutno stečene nekretnine, a ostatak srednje klase dodatno popunjava proždrljivi proračun. Ipak, čak i takav kompromis i Europi donosi bar malo dodatnog samopouzdanja, a u SAD-u dokazuje da i republikanci shvaćaju kako moraju postupno mijenjati osnovni karakter svoje rigidne konzervativne filozofije.

A kako se sada čini, francuski predsjednik neće biti osobito uspješan u zagovoru nove socijalne odgovornosti. Njegov porez od 75 posto za one koji godišnje zarađuju više od milijun eura ustavni sud je odbio kao prijedlog koji pati od niza provedbenih mana (obitelj u kojoj svaki pojedinačno zarađuje skoro milijun ukupno bi plaćala znatno manje od obitelji u kojoj samo suprug zarađuje više od milijun eura), dok se u europskoj poreznoj praksi svaka stopa iznad 70 posto smatra konfiskacijom, a ne pravednim poreznim opterećenjem. Ove je godine i Hollande otpustio 150 tisuća radnika, dok se u ogromnom deficitu Francuska nije pomakla od 15. mjesta u društvu 17 članica eurozone. U Francuskoj izdvajanja za javna i socijalna prava čine 57 posto BNP-a, više od Švedske i Njemačke, a na svakih tisuću zaposlenih, 90 čine javni službenici (u Njemačkoj 50) Francuski javni sektor zapošljava čak 22 posto od ukupnog broja zaposlenih, pa je krajem prošle godine Francuska već proglašena 'budućim najvećom nevoljom EU-a'. Hollande se usprotivio suludoj štednji, ali nije pronašao nove poluge rasta, pa su ga neki već nazvali 'najgorim europskim političarom', dok mu omiljenost pada iz dana u dan. Ovo su vremena u kojima se politička slava troši brže od sapuna, a pojedina plemenita obećanja, već na samom početku, propadaju u vrtlogu općih globalnih kriza.

Putinova demagogija i Josipovićeva 'posljednja šansa'

Tako je Angela Merkel još jednom ostala sama, dok je Putin ostao toliko lukav da u svakom trenutku nekim vrhunskim demagoškim potezom još uvijek preskače svaku novu krizu. U to svakako spada i njegova odluka da se ruska nezbrinuta djeca ne mogu izvoziti u SAD (prošle godine 946 dječaka i djevojčica, od ukupno 3.400 koje su posvojili stranci), kao odgovor na američku odluku da u SAD ne mogu putovati oni koje Washington optuži zbog kršenja ruskih ljudskih prava. I to čini mali dodatak novim hladnim ratovima, u koje je Hrvatska uvučena i na globalnoj sceni, i u odnosima s vlastitim susjedima, dok su javni život obilježile nove ideološke podjele, u čemu su neki hrvatski zagovornici apsolutne slobode neoliberalizma bili čak mnogo radikalniji i od onoga što se može čuti i pročitati u istovremenim američkim raspravama (Clintonova Globalna inicijativa, Coax Round Table, udruga za moralni kapitalizam).

Od Reaganovih je vremena – kako to tvrde i mnoge američke stručne udruge – prevladala filozofija da 'novac proizvodi novac', da je 'pohlepa najzdravija motivacija' i da bilo kakve novčarske spekulacije u svim područjima (umjetna kriza hrane) služe samo da bi se povećala vrijednost ukupnog vlasničkog paketa (i bonusi menadžera), a ubrzali beskonačni obrtaji prenapuhanih dioničarskih udjela. Dok su se nekada dionice čuvale decenijima, poput obiteljskog srebra, danas prosječna dionica mijenja vlasnika četiri puta godišnje, u beskonačnoj spekulativnoj igri, u kojoj su banke ostale štedne i kreditne institucije, ali postale i investicijski fondovi, i osiguravajuća društva, i mirovinske zadruge i globalni devizni spekulanti. Nekada su one prvenstveno služile da potpomognu razvoj gospodarstva i javnih službi, a sada se – privatizacijama bez zakona i poslovanjem bez morala – kapital bavi samo vlastitim umjetnim umnožavanjem, poput kancerogenih stanica, koje bujaju do granice općeg društvenog samoubojstva.

Nema dvojbe da su gotovo sve vlade svijeta bezumno trošile ono što 'nisu zaradile', a privatno vlasništvo, a ne samo država, oduvijek proizvodilo nezamjenjiva javna dobra, ali mnogi tvrde da se kapitalizam ipak može reformirati dodatnom regulacijom kapitala (Obama je za kampanju potrošio milijardu dolara, a taj se novac ne daruje besplatno), boljim menadžerskim obrazovanjem (ne samo kako zaraditi, već i kako stvoriti), neovisnijim i obavještenijim medijima (mnogi služe kao puke korporacijske sluge), u javnim, slobodnim i jasnim raspravama o temeljnim društvenim ciljevima, kako ni političari ono što ipak čine, više ne bi činili premalo i prekasno, a gotovo uvijek u znaku neostvarivih populističkih obećanja. Pa tako i u Hrvatskoj, koja je postala toliko napredna da joj se za Novu godinu premijer obraća preko YouTubea, a ipak ostala toliko zaostala da čak i Predsjednik Republike o ovoj toliko očekivanoj godini Europe uglavnom govori kao godini posljednje hrvatske šanse. U ovom suludom svijetu ni Nova godina, čak i za one najmoćnije, a nekmoli za Hrvatsku, više ne može biti praznik lagodnog i opojnog predaha.