Liječnicima smo izloženi i budni i usnuli, i živi i mrtvi, i nema dijela tijela ili duha u koji ne mogu prodrijeti. Predivna je njihova moć kada život čovjeka visi o niti, pa kada vješti prsti tu nit ulove, učvrste i spase, ali je i jeziva kada je zloupotrijebe.

U jednom vicu mladi liječnik pita starijeg je li moguće specijalizirati samo mlade pacijentice. Ako se pacijente gleda kao na objekte, samo je pitanje dana kada će ih se početi gledati kao seksualne objekte – kao u gotovo dvadesetogodišnjoj zlostavljačkoj karijeri Larryja Nassara, liječnika američke ženske gimnastičke reprezentacije. On će zbog više od stotinu prijavljenih slučajeva napastovanja ostarjeti i umrijeti u zatvoru, a u propast je povukao i gimnastički savez koji je sve te godine žmirio na jedno ili oba oka. Ali kad je bio tako dobar doktor!

Ortoped iz Dubrave koji je vrijeđao i ponižavao pacijente ne bi to mogao činiti da nad njima nije imao moć. I ne samo nad njima, nego i nad medicinskim sestrama koje su zlostavljanjima godinama svjedočile, pogleda uprta u pod. A kad bi se koji pacijent i požalio upravi, rekli bi mu: 'Je, znate, on vam je takav. Ali dobar je doktor.'

Nije čudno da je šef tog liječnika zlostavljača sada ministar. Nije čudno da se taj ministar neki dan proslavio seksističkom izjavom o lijepim i mladim medicinskim sestrama. Nije čudno ni da je i njegov prethodnik smatrao kako su sestre seksi u utegnutim uniformama.

Svaka je bolnica organizirana kao vojna služba, što se vidi po uniformama, ali i po tome što se preferiraju muškarci: niže sestre nose svijetloplave odore, više sestre tamnoplave, a liječnice i muškarci nose bijelu odjeću. Starija služba nadgleda mlađu, a šefovi odjela zaposlene – činovi su posjetiteljima nevidljivi, ali osoblje ih je svjesno.

Bolnica je, kako kaže Jacques Attali, tvornica, baš poput ludnice, zatvora ili škole. Kao što škola treba proizvoditi obrazovane, zatvor poslušne, a ludnica normalne, tako je bolnici cilj proizvoditi zdrave. Zato u bolnici imate osjećaj da ste na pokretnoj traci: upisuju vas, prozivaju i postrojavaju; lezi, digni se, ustaj, sjedi; nešto vam izrežu ili spoje ili nalijepe ili ubace – i gotovo, noga u guzicu, javite se na kontrolu. Nitko vam nije dužan objasniti što vam rade, nitko vas ne mora pitati kako vam je.

To, naravno, ne znači da se brojni liječnici i sestre ne odnose humano prema bolesnicima. Međutim čine to na vlastitu inicijativu, a ne zato što bi to sustav od njih zahtijevao.

Budući da su navikli zapovijedati, liječnici se lako prebacuju u politiku: Gabrić, Golem, Granić, Hebrang, Jovanović, Kostović, Kujundžić, Milinović, Ostojić, Pašalić, Petrov, Prgomet, Primorac, Reiner, Stanimirović, Varga, Vlahušić – mogao bi se napraviti pravi mali politički klinički bolnički centar.

Oni liječnici i bolničari pak koji nisu otišli u politiku ili inozemstvo muku muče kako da izliječe sve koji im dolaze. Hrvatska za zdravstvo izdvaja samo 7,4 posto BDP-a, što iznosi bijednih 1241 euro godišnje po stanovniku – ukratko, europsko dno. Ne samo da nema skupih lijekova za rijetke bolesti, nego se i na obične preglede čeka tjednima, mjesecima i godinama, a cijeli krajevi više uopće nemaju liječnika.

Poskupljenje participacije, ukidanje usluga obuhvaćenih temeljnim osiguranjem, liste čekanja, poticanje pacijenata da sami kupuju lijekove i higijenske potrepštine – sve su to znakovi da je sustav prenapregnut. Imućniji bolesnici okreću se privatnim ordinacijama, oni siromašniji suočeni su sa zatvaranjem bolnica i bijegom liječnika. Pacijenti se organiziraju preko interneta, na forumima i portalima razmjenjuju informacije o liječnicima ili izlaze u medije sa svojim pričama, zbog čega i možemo doznati za pogrešna liječenja, kao u slučaju Miroslava Maškarina, ili čak za slučajeve spolnog zlostavljanja, kao kod nastranog ortopeda.

Zdravstveni sustav je pred slomom, kao uostalom i drugi sustavi: vojni, policijski, sudski, zatvorski i školski. Zatvori su prenapučeni, vojni ročnici raspušteni, policija ne može napraviti raciju da je netko ne otkuca, sudovi sude bez presuda, zrakoplovstvo i mornarica postoje simbolično, a školstvo je u stalnoj agoniji odgođene reforme, pri čemu se proizvodi sve veća količina odlikaša i poluinteligenata.

Nije za to samo kriv nedostatak novca. Sustavi su nepovratno izgubili ugled. Hrvatsko pravosuđe mirne se duše u medijima naziva 'krivosuđem', policajci nemaju ni za uniforme, vojnici na sudovima traže da im se plate prekovremene straže, a roditelji mlate potplaćene učitelje – zar je neobično da u toj situaciji bolesnik više liječniku ne vjeruje?

Bolesnike hvata panika. Pročuje li se neki liječnik među njima, poput Zorana Bahtijarevića u Klaićevoj, za njega se potpisuju peticije samo da ostane dostupan. Drugi se bolesnici okreću sumnjivim web stranicama i postaju sami svoj liječnik. Iako su imali dvojku iz biologije i kemije i ne razlikuju Heimlicha od Himmlera, zaključuju da luk i kamilica liječe rak, a cijepljenje izaziva autizam. Sve češće pisanje o zlouporabama liječnika – recimo o britanskom kirurgu koji je laserom urezivao svoje inicijale na jetre ljudi koje je operirao – dodatno neuke učvršćuje u idiotskim uvjerenjima.

Bolest je već dugo više od bolesti. Bolest je zlo protiv kojeg se 'ratuje' i koje treba 'savladati'. Zbog toga se i od bolesnika traži da se 'bori', da bude 'optimističan' i da 'vjeruje' pa će sigurno 'pobijediti'. U toj borbi navaljuje na sve rjeđe i sve zaposlenije liječnike, ostavljene na cjedilu na prvoj liniji bojišnice, bez medicinskih sestara, bez uređaja i lijekova, samo s debelom knjigom što navodi 30.000 poznatih bolesti – knjigu što je svake godine sve deblja.

Veličanstveni lik liječnika, ukratko, otišao je u povijest i u Hrvatskoj, i sve će se više srozavati. Pošao je za svojom neumitnom sudbinom, slijedeći vojnika, policajca i učitelja. Treba se početi navikavati na život bez njega.