Falit će u Vladi jako. Bio je meta svih napada, kriv za sve – tim riječima se premijer Zoran Milanović javno oprostio od svog najbližeg suradnika Radimira Čačića, koji se presudom mađarskog suda ravno iz Vlade seli u zatvor. Neželjeni su rastanci teški, šef hrvatske Vlade i njegov prvi potpredsjednik sudskim su obratom bili potpuno zatečeni, ali riječi s kojima je osuđeni Čačić otpraćen iz Banskih dvora ipak su prilično neuobičajene. Milanović nije rekao da je osnova njihove suradnje, koju je ocijenio odličnom, političko ili radno partnerstvo. Nije mu odao priznanje kao lideru ekonomskog spašavanja Hrvatske. Ni spomena da će bez njega prevladavanje krize biti otežano. Ne, premijer kao jedini razlog što će mu Čačić faliti navodi njegovu ulogu glavnog krivca, koju je u Vladi, navodno, dragovoljno preuzeo. Faktički ga predstavlja kao žrtvu. Kao, napadali su ga sa svih strana, bezrazložno, a on je s radošću podmetnuo leđa, primajući na sebe i drugima namijenjene udarce. Čisti altruizam! Stvari ipak stoje nešto drugačije. Nije Čačić bez ikakva razloga, nego se i vlastitim zaslugama pretvorio u metu. Milanovićeva izjava ima falinku zato što farba činjenice, ali još više zbog implikacije da premijer najdragocjenijom smatra njegovu ulogu Vladina gromobrana. A to nikako ne zvuči baš jako pohvalno. Moglo bi se razumjeti da je šef Vlade najviše zabrinut što sada ostaje bez svog dežurnog skupljača munja, gromova i nevera jer zna da u takvoj situaciji sam postaje jako izložen.