Ne moram vam opisivati svoje osjećaje, kad ste i sami zacijelo osjetili barem mali izboj jednako istinskoga domoljubnoga ganuća u ponedjeljak, kad je Gordan Jandroković svečano objavio kako je Hrvatski sabor napokon, poslije tri i pol godine, uspio ishoditi valjanu građevinsku dozvolu za obnovu svoje zgrade, stradale u onom potresu početkom 2020., vjerojatno ga se sjećate.

Hej, tri i pol godine Jandroković i ostali obijali su strpljivo pragove hrvatskih institucija, nisu išli preko reda, nisu tražili neku vezu za požurivanje obnove svoga poslovnog objekta, ništa! Baš kao i svi potresima pogođeni građani RH i oni su iz dana u dan potuljeno izlazili na ulicu, ispraćani odgovorima 'fali vam još jedan papir', 'katastarski broj je nepotpun, provjerite to', 'vašem statičaru je zbog poreznog duga u iznosu od 3.217 kuna i 76 lipa još prije dva mjeseca oduzet certifikat', 'možete pristupiti i samoobnovi, naravno, ali za to vam je potrebna skroz druga dokumentacija', 'ne može se svima sve odjednom, postoje i prioriteti i propisana procedura', 'natječaj je poništen, pričekajte novi' i sličnim birokratskim blagodatima kojima nas je obdarila naša, je li, zakonodavna grana vlasti.

I nisu se pritom žalili nikome, ni Jandroković, ni Tajništvo sabora, pa ni sami zastupnici. Nisu – a mogli su! – jecali pred kamerama, brisali suze nemoćnice ili prijetili tužbama protiv države. Ponizno su čekali u redu, baš kao i gotovo svi ostali. I eto, napokon dočekali svoju dozvolu! Međutim, kako dozvola sama po sebi ne znači ništa, sad treba standardno poštenim, legalnim i transparentnim postupkom prvo odabrati projektanta, pa kad prođe žalbeni rok raspisati natječaj za izvođača i podizvođače, pa osigurati strogi konzervatorski nadzor, ali prije svega toga postoji i još jedna kvaka: prvo je nužno (dakako, također standardno poštenim, legalnim i transparentnim postupkom) pronaći najmodavca koji raspolaže s najmanje sedam tisuća četvornih metara ozidanog i natkrovljenog prostora, neophodnog za uredno djelovanje Sabora tijekom obnove. Tričetvrt hektara natkrivene čvrste nekretnine, po mogućnosti na istoj adresi i s golemim prostorom opremljenim za plenarne parlamentarne sjednice, plus stotinjak manjih ili većih ureda za administrativno osoblje (oko 300 zaposlenih je to!) pa za stranačke klubove i odbore, plus džabalesku restoran - pa tko takvo što uopće ima, tko to može dati u najam?!

Tunel Učka, Cibona, Arena....?

Štono bi Arsen rekao, 'pitao sam ljude kol'ko će to trajati, pravio sam paniku – od kog će to unajmiti?!' a odgovori su bili sve jedan čudniji od drugog. Doista, svačega sam se naslušao u zadnja tri, četiri dana. 'Ova druga cijev tunela Učka, kad se već toliko hvale probijanjem, bila bi im taman po kvadraturi, temperaturi i ambijentu', jetko mi je otpisao čistač ribe na tržnici u Corku (da, i dijasporu sam pitao, pa gdje bismo bili bez nje?) inače nesvršeni inženjer građevine. Povjesničarka mlađe generacije rekla mi je kako na Velesajmu sigurno ima i više nego dovoljno mjesta, 'samo da komunisti nisu onako bespovratno devastirali te paviljone nakon ’71.'. 'A kaj fali Ciboni?', pita me jedan iz generacije koja je navijati naučila uz 'Heja, heja, Lokosi!', dakle – moje. Dvorana je i prevelika, veli on, za plenarne sjednice, u onom tornju sigurno sad ima propuh-ureda na bacanje, a klubu bi danas svaki dinar dobro došel. A zagrebačka Arena, dometnuh bezveze. Odgovorio mi je nakon dugačkog dima: 'Nema šanse. Tam bi imali komplekse od one male Prijovićke – ona rasproda pet večeri za redom, a oni nikad nisu delali šest dana u komadu'…

Istovremeno su uz ove laičke komentare i sugestije do mene počeli stizati i stručniji. Ponajprije, adekvatnog i u skorije vrijeme iskoristivog prostora jednostavno - nema! Barem ne u Zagrebu. Drugo, sve kad bi ga i bilo, najam tolike kvadrature zapadao bi cirka sto tisuća eura mjesečno! Za godinu dana, dakle, platili bismo (mi, porezni obveznici) više nego duplo od onoga što su prva dvojica ministara obnove uspjela (i to od skoro 80 milijuna eura ekspresno odobrenih iz Europskog fonda solidarnosti!) donekle suvislo uložiti u poslijepotresnu obnovu Zagreba. A onda je, nakon što nam je u Bruxellesu odobren dekanski rok za još jedan ispitni pokušaj, na mjesto ministra obnove došao Branko Bačić, čijim su angažmanom i učinkovitošću zadovoljni gotovo svi. Pogotovo na Baniji, gdje je, možda ste zaboravili, prije skoro tri godine također bio potres.

Rastaviti i iznajmiti

Svakim danom sve je više Banijaca koji dobivaju svoj novi ili dobro obnovljeni dom, a za njima ostaju… Ček, ček malo! Pa za njima ostaju čisti mrtvi kapitali – više od dvije tisuće kontejnera! Ne znam sjećate li se još toga, ali Katarci su za prošlogodišnje nogometno prvenstvo svijeta izgradili cijeli nogometni stadion (s natkrivenim gledalištem i kompletnom infrastrukturom) od 974 brodska kontejnera. Hej, pa ako su oni mogli više nego upola manjim brojem kontejnera (okej, veći su ti brodski od ovih na Baniji) napraviti privremeni stadion za 40.000 gledatelja, tko nama brani da na isti način podignemo privremeni parlamentić za najviše 500 ljudi? Lokaciju već imamo, struja, voda, građevinski segmenti, sve je već na licu mjesta, autocesta do Siska – kako nas se iz dana u dan podsjeća – evo, tek što nije otvorena, pa u čemu je onda problem? Ne vjerujem da bi izgradnja koštala više od pet milijuna eura (koliko bi stajao najam nekog drugog prostora kroz četiri godine, a to je, kažu stručni ljudi, realna procjena vremena za temeljitu obnovu zdanja na Markovu trgu) a kasnije bismo, poput Kataraca, mogli cijelu konstrukciju rastaviti i iznajmiti nekoj drugoj državi kojoj zatreba privremena zgrada parlamenta, te tako vratiti značajan dio uloženih sredstava uzetih iz džepova poreznih obveznika.

Ministre Bačiću, Vi ste na potezu!

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.