Rasprave o prostituciji – a posljednju je potakao prijedlog novog Zakona o javnom redu i miru – u pravilu prati pojmovna i etička konfuzija.

Suvisla rasprava nije moguća bez nedvosmislenog moralnog i pojmovnog razgraničenja odvratnih zločina kakvi su svodništvo, dječja prostitucija i trgovina ljudima od situacije kada je žena slobodnom voljom, bez ikakve prisile i pri punoj svijesti, odabrala prostituciju kao način života i izvor prihoda. Pojmovna zbrka između tih zločina i dobrovoljne prostitucije često se zlorabi ne bi li se i na dobrovoljnu prostituciju proširilo inače savršeno opravdano zgražanje nad svodništvom i organiziranim kriminalom.

Postoje ljudi koji su spremni za određenu svotu novca stupiti u spolni odnos i postoje ljudi koji su to spremni platiti. Sloboda tog izbora ne zadire ni u čiju slobodu. U toj razmjeni koristi i užitka nema ničeg lošeg i ona nikome ne čini zlo, dakako pod uvjetom da se – ponavljam – zbiva bez ikakve prisile, po dogovoru i pristanku dvoje prisebnih i odraslih ljudi, bez učešća nekakvog bandita ili razbojničke organizacije i, jasno, pod uvjetom da zadovoljava zdravstvene i profilaktičke standarde.

Iako mistificirana, prostitucija je zapravo velika demistifikacija. Ona podsjeća na jednostavnu istinu da je seksualnost neizrecivo jaka biološka i psihološka potreba, da je novac jednako važan životni i socijalni motiv i da je ljubav možda ponajbolji, ali svakako ne i jedini afrodizijak. Prostitucija ne izaziva moralističko bjesnilo samo zato što se u njoj ljube eros i profit ili zato što se moralističke hijene užasavaju svakog poljupca, svakog erosa i svakog profita. Ona je i drska provokacija koja se usuđuje živjeti i misliti drugačije. Prostitucija vjerojatno nije ponajbolji način života, ali u njoj svakako ima više dostojanstva nego u licemjerju većine koja vjeruje u propovijedi seoskog katehete ili u lažnu idilu reklama za životno osiguranje i nesumnjivo je manje poniženje od klasičnog patrijarhalnog braka.

Kada prekršajno, gdjegdje i kazneno, progone prostitutke i klijente, države ne podilaze samo moralističkim zabludama, nego pogoduju i organiziranom kriminalu. Na identičan način je prohibicija alkohola u Sjedinjenim Državama – koju je konzervativna većina oduševljeno podržavala – stvorila kriminalna carstva dok su se ljudi trovali u ilegalnim točionicama. Zabranom se prostitucija izručuje kriminalnom podzemlju na milost i nemilost i, što je najgore, žene koje nikada ne bi odabrale poziv prostitutke postaju seksualne robinje i trpe užasne patnje i poniženja, a žene koje su prostituciju odabrale svojom slobodnom voljom postaju žrtve nepotrebne represije.

Najveći svodnik zapravo je društvo. Uskratom pravne zaštite i moralnom stigmatizacijom ono podvodi prostitutke na brisani prostor gdje ih vrebaju državna represija, kriminalno nasilje i urokljive oči moralista. Prostitutke su rulji i službenim tumačima njene volje potrebne upravo takve, kao nezaštićeni izopćenici koje je moguće bez zadrške i grižnje savjesti izložiti moralnom kamenovanju i mržnji kakvu ne trpe ni homoseksualci, pa čak ni 'protivničke' nacije.

Potrebne su lažnim mužjacima kao brutalna psovka u krčmi iako za njima zapravo čeznu onako strastveno kako samo kukavice mogu čeznuti za tabuom. Potrebne su crkvi kao prikladan povod za govor mržnje protiv seksualnosti. Potrebne su ambicioznim barunicama tranzicije kao zrcalo pred kojim mogu reći 'ja nisam kurva, ja sam samo snalažljiva'. Licemjerje je zanat najstariji. Postoji li bitna razlika između proračunate udavače koja traga za 'dobrom prilikom' i prostitutke? Dakako da postoji. Za razliku od udavače, prostitutka se ne krije iza kiča monogamne melodrame i svoju seksualnost i svoju financijsku korist živi na neusporedivo pošteniji način.

Zaplivati protiv struje i dobrovoljno odabrati jedan prezreni poziv mogu samo osobe s moralnim integritetom. Ta hrabrost i taj uzvišeni nemar prema tiraniji većine zaslužuje poštovanje i divljenje.