Svi znamo čemu služe ljetni kulturni festivali – pa valjda zagrebački kulturnjaci imaju pravo ljetovati na moru! A užitak lokalnog stanovništva u kazališnom, filmskom ili glazbenom sadržaju slučajna je, kolateralna dobit nastala zadovoljavanjem prava na ljetovanje. Mnogi od lokalaca, iscrpljeni radom u turizmu jedva da stignu nešto s tih festivala konzumirati, no mnoge bi dobrostojeće općine s obale (i pokoji grad), jako loše stajali da nema turizma, a festivali svakako pomažu turizmu. Ne bih se stoga pridružio naricanju zbog površnosti i shematičnosti ljetnih festivala (Dubrovnik, Split, Pula...). Kao prvo, mi smo jedna od mediteranskih zemalja u kojima ljeti mnogo toga staje (recimo, proizvodnja TV programa). Svi kontinentalci koji mogu idu na more, pa zato ljeti u nas ne započinje prikazivanje filmskih hitova, jer ih nitko ne bi gledao. Ukratko, bolje je imati kulturu u ljetnim festivalima, nego nemati ništa.

Masovna Arena i cool Motovun?

No, u nečemu ću se složiti s kritičarima ljetnih festivala – prije svega kulturna politika mora raditi na tome da ljudi uz more imaju bolji pristup kulturnim sadržajima cijele godine, a u tu bi razmjenu trebalo uključiti i Osijek, Varaždin, Karlovac... To zvuči kao apstraktan problem, no, obzirom na to koliko novaca država troši na kazalište, neke se ideje same od sebe nameću. Primjerice, obveza zagrebačkog HNK da redovito i sustavno postavlja svoje predstave (makar u reduciranoj verziji) u drugim Hrvatskim narodnim kazalištima, kao i obveza drugih HNK-ova da izmjenjuju predstava međusobno i sa Zagrebom. Te stavke ne bi morale ulaziti u programe intendanata – morale bi se podrazumijevati, a ne vidim zašto se ne bi, primjerice, i Zorin dom u Karlovcu jače uključio u popis kazališnih destinacija.

Filmski festivali, međutim, nisu samo ljetni i zapravo je šteta što je baš Pula tipični ljetni festival. Glavnu funkciju ljetnog festivala ona jako dobro ispunjava – publike u Puli ima puno, i domaćih ljudi i došljaka, pa je prilično blesava povika da Pula ne živi dovoljno za građane Pule i okolice, kao i povika nekih prijatelja Motovunskog festivala koji umišljaju da malobrojnija publika Motovuna više vrijedi od pulske jer je, valjda, mlađa i više je cool. Pulski festival predstavlja golem kulturni događaj za Pulu, i zbog domaćih i zbog stranih filmova, pa čak i projekcije američkih hitova u Areni (a nekih hrvatskih filmova u malom Kinu Valli) ne čude na ljetnom festivalu.

Evropske ambicije i filmska stvarnost

No, s obzirom na proračun festivala u Puli i činjenicu da kulturna politika ne polazi nužno od onoga što je već popularno, već ljudima često želi približiti ono što nije popularno, prilično se jasnim čini da bi Pula morala biti središte i filma i promišljanja o filmu – filmske kritike, novinarstva, teorije i filmske kulturne politike. To ne znači da bi trebalo na nju zvati intelektualce opće prakse (koje, doduše, publika često voli), niti to znači da Pula može postati festival A-kategorije. To samo znači da bi Pulu trebalo više zamišljati kao filmski, a manje kao ljetni festival. Revija evropskih filmova je sjajna stvar, ali ako se svi pretvaramo da je taj dio programa Pule festivalski, ne činimo uslugu ni festivalu ni filmskoj kulturi. Nikome pametnom ne smetaju francuski i drugi evropski filmovi, ali bi važnije za filmsku kulturu bilo prikazati pobjednike dosadašnjih Pula, ili/i najbolje pulske filmove po izboru pozvanog kritičara ili, recimo, predsjednika žirija. Ovogodišnji, sjajno odabrani predsjednik žirija Petar Krelja bio bi, inače, izvrstan izbor i za takvog izbornika... Nije, nadalje, dobro da 'komorni' filmovi igraju izvan Arene, jer takvi filmovi mogu postati i pobjednici (Pismo ćaći Damira Čučića), pa je većini publike uskraćeno zadovoljstvo poznavanja festivalskog pobjednika, nedopustivo je da neki film iz konkurencije nema čak niti mjesto za plakat, a press-centar se ne bi smio sastojati od jednog stola s nekoliko laptopa u kutu višenamjenske dvorane... Doajenima i nestorima domaćeg filmskog svijeta (Turković, Mimica, Kurelec, Vrdoljak...) trebalo bi dati pozivnice za Pulu bez ucjenjivanja oko toga hoće li ili neće pisati o njoj za neki časopis. Uostalom, od evropske koncepcije festivala ostala je samo zgodna revija i nekolicina simpatičnih plaćenih turista, pa posve bezbolno neke od tih stranaca možemo zamijeniti klasicima domaćeg filma i kritike.

Ovi prijedlozi nisu prezahtjevni i trebali bi biti integralni dio kulturne politike kada je riječ o Puli. I mislim da bi među ponuđenim programima za slijedeće razdoblje upravljanja festivalom prednost trebali imati oni koji će Pulu jače profilirati kao filmski festival. To neće pretjerano naškoditi publici, a oni koji misle da filmskih festivala ima previše, pa su spremni dopustiti Puli da ostane ljetni festival, moraju se prisjetiti da je Pula, uz Dane hrvatskog filma, tek jedan od dva prava nacionalna (i državna) filmska festivala. Naravno, nemam ništa ni protiv toga da kao specifičnost Pule ostane to da se na njoj, mjesto starleta i glumica, promoviraju mladi glumci – filmski festivali često imaju neke ekscentričnosti. Bitno je samo da ojača filmska komponenta Pule.