Donedavni Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić barem bi se u teoriji morao drastično razlikovati od donedavnog upravitelja Slavonije i Baranje Branimira Glavaša. Prvi, gospodarstvenik, dolazi iz pitomog sjeverozapada Hrvatske, gdje su i ratne prijetnje 1990-ih rješavali pregovorima (i sam je u njima sudjelovao), a većim se etničkim sukobom smatra čarka oko školovanja romske djece. Drugi, ratnik i diplomirani pravnik, dolazi iz devastirane istočne Hrvatske, gdje rane tek treba zaliječiti, ratnih pokolja bilo je u izobilju, a gospodarstvo nikako da uhvati zamaha. Prvi je bio miljenik pitome Savke Dabčević-Kučar i stup građansko-liberalnog HNS-a, drugi predstavnik najtvrđe struje HDZ-a, pajdaš Vladimira Šeksa, u unutarstranačkim je borbama vještiji i od Ivića Pašalića kojeg su 1990-ih besramno reklamirali kao najopasnijeg (čitaj: najsposobnijeg) političara u Hrvatskoj. Pa ipak, među Čačićem i Glavašem sve je više sličnosti, premda Čačić sigurno ne želi biti percipiran kao drugi Glavaš, a ne znam koliko bi Glavašu laskala usporedba sa Čačićem.

A principi, gospodo?

O čemu je dakle riječ? Radimir Čačić morao je odstupiti sa čela stranke zbog sudske presude, a iz aviona se vidjelo da svoju krivnju ne smatra razlogom za povlačenje; čak je predlagao odluku čelništva HNS-a koja bi mu garantirala povratak u fotelju nakon zatvora. Branimir Glavaš već je neko vrijeme iza rešetaka, ali ne smatra svoju krivnju razlogom da prestane upravljati HDSSB-om (i dijelovima Slavonije gdje ta stranka dobro prolazi). Dakako, smiješno bi bilo uspoređivati zločine i prekršaje dvojice lidera, Glavaševi su neizmjerno teži, no liberalna ideologija kojom se diči Čačić počiva i na pravu (jer bez pravne države nema slobode tržišta) i na moralu (jer nepotkupljivost garantira ravnopravno natjecanje na tržištu). Liberali danas jedva da i govore da je pohlepa dobra, jer to loše zvuči (premda to, pretpostavljam, i dalje misle), no rado ističu da pomažu društvu time što se usredotočuju na svoj uspjeh: zapošljavaju ljude, plaćaju veći porez državi i tome slično. Međutim, pozitivne društvene posljedice Čačićevog ostanka u visokoj politici čista su tlapnja – obećano carstvo investicija pretvorilo se u mjehur od sapunice, a i u prošlom je ministarskom mandatu (početkom 2000-ih) ostao zapamćen po radovima naručenim od države (ceste!), za što nije potreban neki veliki liberalizam. Teško mi je dakle, vidjeti dobre, valjane i altruistične razloge zbog kojih se Čačić marljivo trudi odbiti od HNS-a birače koji glavaševski pristup pravu i pravdi smatraju nedopustivim i štetnim, premda, s obzirom da pratim karijeru glavnog tajnika HNS-a Srećka Ferenčaka (a uočio sam i izbor HNS-ovih predstavnika za koaliciju sa SDP-om u Zagrebu), ne mogu reći da me Čačićevo ponašanje čudi.

Kako se odmetnuti u vlast

No, tu nije kraj rastućoj sličnosti dvojice političara. Naime, izgubivši potporu u centrali stranke, Čačić se povukao na rezervni položaj, na mjesto šefa regionalnog Sjeverozapadnog saveza HNS-a, potvrdivši utjecaj u svom zavičaju, gdje je HNS tradicionalno jači nego bilo gdje drugdje. Stoga, baš kao što HDSSB možemo shvatiti kao odmetnuti ogranak HDZ-a, Sjeverozapadni savez HNS-a možemo shvatiti kao pokušaj stvaranja regionalne frakcije ove stranke, i to baš tamo gdje HNS toliko uspješan da je na zadnjim izborima čak preoteo SDP-u jednu funkciju župana (u Međimurju). Dakako, nadrealistička fotografija s nedavnih lokalnih izbora u kojoj eurozastupnica Biljana Borzan iz SDP-a slavi u društvu Ante Đapića jasno govori koliko je čačićevsko-glavaševsko miješanje i preslagivanje ideologija raširena pojava; takve se situacije događaju diljem političke scene...

Ipak, sporazum SDP-a sa (sada nezavisnim) Đapićem fenomen je lokalnih izbora, a na toj su se razini baš vjerni suradnici Vesne Pusić u Osijeku svojedobno pročuli po koaliciji sa HDSSB-om. Ukoliko će Čačić iz zatvora utjecati na politiku HNS-a (a samo tako se može vratiti u sedlo nakon zatvora), tu neće biti ništa lokalno. To bi bila nacionalna sramota Hrvatske narodne stranke i, što god itko mislio o Vesni Pusić, njeni pokušaji da marginalizira Čačića izazvat će simpatije većine liberalnih, ali i ostalih promatrača. Možda bi u SDP-u neki mogli biti sretni Čačićevim zadržavanjem moći i iza rešetaka, jer bi to moglo svesti HNS na šminkersku verziju HDSSB-a, važnu samo u jednoj regiji, a to bi pak, neki misle, ojačalo poziciju SDP-a kao jedine ozbiljne alternative HDZ-u. No, kada se sjetimo koliko sumnjivih populista već sada upravlja svojim malim gubernijama diljem Hrvatske, ni simpatizeri SDP-a ne bi se smjeli veseliti potencijalnom pretvaranju sjeverozapada u još jednu takvu sredinu. Osijek pritom i nije najgori uzor – tamo je bar znalo biti kakvih-takvih promjena vlasti. Bojim se da bi parceliziranjem Hrvatske na regije sa lokalnim strankama moglo doći do širenja sredina u kojima, kao u Istri, Lici, Rijeci ili Zadru, smjena vlasti pripada sferi nezamislivog.

Ako HNS i postane Čačićev sjeverozapadni HDSSB, nadam se stoga da će varaždinsko-međimurska regija barem ostati politički heterogena. Nije to osobita utjeha ali, kada nema velikih uspjeha demokracije, valja se veseliti malima.

A zašto nema velikih uspjeha demokracije? Pa, to bi valjalo priupitati i Vesnu Pusić i Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka i Ivana Jakovčića, a ne samo Čačića i Glavaša.