Nova transnacionalna prijetnja zahtijevala je novi globalni odgovor. Sjedinjene Države su promptno proglasile rat protiv terorizma, okupile međunarodnu antiterorističku koaliciju, napale i okupirale Afganistan i Irak, pritvorile na tisuće osumnjičenih terorista od Abu Ghraiba do Guantanama, pokrenule kampanju ciljanih ubojstava džihadista od Jemena do Pakistana i nakon deset godina potrage likvidirale vođu Al Kaide Osamu bin Ladena. Na trenutak se činilo da je globalna antiteroristička koalicija uspjela: porazila je neprijatelja, okupirala teritorij, uklonila suparnički politički i vojni vrh, uspostavila marionetsku vlast i krenula graditi demokratske poretke diljem muslimanskog svijeta.

Stvarnost je ipak bila drugačija. Amerika i njezini saveznici nakratko su uspjeli zaustaviti neprijatelja, ali nisu uspjeli dokrajčiti ideologiju radikalnog islama. Od tog 11. rujna do danas u terorističkim napadima od Londona, Madrida i Pariza, preko Bostona, Orlanda i San Bernardina, do Mosula, Bagdada i Kabula smrtno je stradalo više od 200.000 ljudi. Šesnaest godina nakon proglašenja rata protiv terorizma ideja globalnog džihada i dalje je jednako živa.

Ideologija radikalnog islamizma ukorijenila se među nezadovoljnim dijelovima društva kako u muslimanskim zemljama, tako i među muslimanskim imigrantskim zajednicama u zapadnim državama. Većina stanovnika muslimanskih zemalja nezadovoljna je i frustrirana strukturalnim nedostacima obilježenima korupcijom, nepotizmom, državnom represijom, neučinkovitošću javnih službi, prenapučenošću gradova i manjkom radnih mjesta. Pridodamo li tome stalan osjećaj poniženja zbog zapadnog kolonijalizma, poraza u izraelsko-arapskim ratovima, servilnosti prema zapadnim državama i američkog intervencionizma, jasno je zašto muslimani zahtijevaju transformaciju postojećih poredaka. Budući da su podbacili iskušani modeli socijalizma i arapskog nacionalizma, mnogi od njih rješenje su potražili u političkom islamu, odnosno transformaciji države i društva prema islamskim načelima.

Što se tiče nezadovoljstva i frustracija muslimanskih zajednica u inozemstvu, one proizlaze iz neuspjele imigracijske politike koja nije rezultirala njihovom integracijom, nego otuđenjem od zapadnog društva. Europa je tako postala domaćinom nezadovoljnog muslimanskog stanovništva koji su njezini građani imenom, ali ne i kulturalno ili društveno. Iako je državno sponzorirana getoizacija okupila emigrante u hladnim i besperspektivnim enklavama, činjenica je da mnogi imigranti nisu imali želju integrirati se u društva čije osnovne vrijednosti nisu dijelili i čije kulturološke tradicije nisu cijenili. Također, nisu željeli oponašati način života koji su djelomično smatrali mrskim. Odsječeni od društva i izolirani od kulture svojih matičnih država, svrhu i mjesto u životu pronašli su u islamu. Pripadnost islamu dala im je novi smisao i identitet.

Najradikalniji glas pobornika transformacije muslimanskog svijeta i otpora Zapadu dolazi upravo iz redova religijskih fanatika koje kolokvijalno nazivamo radikalnim islamistima, džihadistima i salafistima. Svima im je zajedničko to što su proglasili sveti rat, džihad, protiv muslimanskih vlada i svih onih koji ih podržavaju. Smatraju da je samo ratom muslimanska društva moguće očistiti od devijantnih elemenata i uspostaviti pravedan islamski poredak nalik na prvu islamsku državu, kakvu je u sedmom stoljeću na Arapskom poluotoku uspostavio poslanik Muhamed.

Kalifat kojemu teže bio bi utemeljen na Kuranu i suni (riječi i djelu poslanika Muhameda), u kojemu bi vjera, politika i svi ostali aspekti društvenog života bili podložni šerijatskom zakonu. Jedan traktat objavljen na engleskom jeziku navodi kako je kalifat 'jedino i najbolje rješenje za poteškoće i probleme pod kojima muslimani danas pate te predstavlja neosporan lijek za previranja i unutarnje sukobe koji ih truju. On će izliječiti ekonomsku nerazvijenost koju nam je u nasljedstvo ostavila politička ovisnost o ateističkom Istoku i nevjerničkom Zapadu'.

Radikalni islamisti vjeruju da se transformacija muslimanskog svijeta i uspon kalifata mogu provesti samo kroz nasilnu borbu, odnosno džihad. Upravo kako je Muhamed proglasio džihad protiv nevjernika iz Meke, tako i džihadisti vjeruju da je njihov zadatak istjerati nevjernike iz muslimanskih zemalja. Uostalom, i u kuranskoj suri 8:39 piše: 'I borite se protiv njih dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo vjera Alahova ne bude!' Mnogi zapisi Muhamedovih riječi također ističu džihad kao borbu na božjem putu. Tipičan primjer naglašava da je vrednije boriti se jedan dan na božjem putu, nego postiti tisuću dana.

Džihad se može okončati tek kada svijet u cjelini bude tvorio jednu muslimansku zajednicu. U njihovu svijetu strogo podijeljenim na kuću islama i kuću rata (svi osim njih), radikalni islamisti vide džihad kao bogom danu obvezu u obrani zemalja islama i osvajanja zemalja nevjernika.

Vjerski fanatizam radikalnih islamista karakterističan je za ekstremiste koji su odbacili racionalno razmišljanje kako bi slijedili svoju viziju božje volje. Za teroriste koji vjeruju da djeluju u ime boga i protiv njegovih neprijatelja nasilje predstavlja svetu dužnost. Nasilje tako ulazi u transcendentalnu dimenziju, a oni koji ga čine često odbacuju moralna, politička ili neka druga ograničenja. Napad 11. rujna, u kojemu je smrtno stradalo oko tri tisuće ljudi, jasan je pokazatelj toga da džihadisti ne žele samo da što više ljudi svjedoči njihovim akcijama, nego da u njima strada i što veći broj ljudi.

Ofenzivni džihad koji je vodila Al Kaida danas je nadopunjen totalnim džihadom samoproglašene Islamske države. Njihovi ideolozi zagovaraju potpunu mobilizaciju kako bi se istrijebili svi oni koje smatraju neprijateljima islama. Svoje pripadnike, istomišljenike i simpatizere pozivaju na ubojstva bez ograničenja i da pritom slijede primjer poslanikovih pratitelja koji su brutalno kažnjavali neistomišljenike i suparnike. 'Voditi džihad, širiti vladavinu Alaha pomoću mača, obveza je koja je napisana u Kuranu, riječi našeg Gospodina', piše u jednom od internetskih izdanja Dabiqa, službenog glasila Islamske države.

Pripadnici Islamske države sva svoja djela opravdavaju religijskim temeljima. Cijela slika i propaganda Islamske države utemeljene su na slavljenju i oponašanju poslanika Muhameda i četiri 'ispravno vođena kalifa' koji su ga naslijedili nakon smrti. Oni predstavljaju model za sve, uključujući politiku, pravosuđe i rat. Stoga se ne ustručavaju od barbarskih djela koja su u sedmom stoljeću bila uobičajena, ali danas sigurno nisu prihvatljiva.

Vjerski fanatizam Islamske države uvjerio ih je da kaos na Bliskom istoku predstavlja početak nadolazeće apokalipse u kojoj će mesija prije kraja vremena povesti muslimane u konačnu pobjedu nad vojskom Rima. Čelnik Islamske države Abu Bakr al Bagdadi i njegovi pomoćnici smatraju se borcima protiv antikrista koji otvaraju put dolasku i konačnom trijumfu mesije nad neprijateljima islama. Takvo apokaliptično razmišljanje nalazi se u središtu ideologije Islamske države i globalnog džihadističkog pokreta uopće. 

Pobjede na bojištu, teritorijalna ekspanzija, proglašenje kalifata i prizivanje apokalipse u Islamsku su državu privukli na tisuće pridošlica iz svih dijelova svijeta. Svi su oni htjeli biti nazočni u zemlji u kojoj je napokon proglašen kalifat, koju će braniti od nevjernika i u kojoj će se odvijati posljednje bitke apokalipse. One koji nisu mogli doći na okupirana područja Iraka i Sirije pozvali su na terorističke akcije protiv vojnika i civila 'iza neprijateljskih linija', odnosno u zapadnim državama.

Glasnogovornik Islamske države sažeo je poziv na globalni džihad riječima: 'Naš Kuran od nas zahtijeva da se borimo protiv cijelog svijeta, bez iznimaka.' Na njihov poziv odgovorio je niz radikaliziranih mladih ljudi koji su zatrovani ideologijom radikalnog islama raspirili džihad diljem Europe i Sjedinjenih Država. Svi se oni osjećaju kao vojnici globalnog pokreta koji se sukobljava sa Zapadom u njegovu dvorištu.

Unatoč činjenici da Islamska država posljednjih godinu dana trpi značajne gubitke u teritoriju i ljudstvu, na tisuće radikaliziranih pojedinaca i dalje je spremno uzeti oružje u ruke i boriti se za kalifat. Napadi svim mogućim ubojitim sredstvima, od pješačkog naoružanja i eksploziva, preko mačeta i noževa, do automobila i kamiona, postali su naša svakodnevica. Terorizam radikalnih islamista tako i dalje ostaje zastrašujuća i sveprisutna prijetnja s kojom će se zapadna društva, policije i tajne službe morati naučiti nositi. Vrijedi ipak podsjetiti da sama vojna sila nije dostatna za poraz džihadista; potrebno je diskreditirati i poraziti njihovu ideologiju. Upravo to će biti najteži zadatak.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala