Neposredno prije donošenja prvostupanjske odluke Haškog suda u postupku protiv Vojislava Šešelja pisala sam osvrt na lik i nedjelo četničkog vojvode, misleći da će mi biti prvi i zadnji na tu temu. No ne reci nikad. Vojislav je napravio još jedan u nizu incidenata. Ništa neobično. Pa čemu onda hraniti trola?

Povod novom tekstu su neke sasvim druge stvari. No prije nego kažem što mi je na tipkovnici i srcu, krenimo nekim redom.

Neki dan, okružen tragikomičnim zborom, poluljudima i likovima koji kao da su upravo pobjegli iz nekog prastarog Lombrosova udžbenika s ilustracijama, Vojislav Šešelj je održao čudnovatu konferenciju za tisak. Povod - incident s gaženjem hrvatske državne zastave, koju od milja naziva 'ustaškom', te j**anje 'ustaške matere' službenom izaslanstvu Sabora Republike Hrvatske, na čelu s predsjednikom Sabora.

'Mi hrvatsku ustašku državu nećemo priznati sve dok traje okupacija Republike Srpske Krajine', poručio je na svojoj presici Šešelj.

Potom je iskoristio prigodu najaviti sljedeći miting radikala, đurđevdansko jutrenje na mjestu zločina. U Hrtkovcima, u kojima je prije točno dvadeset i šest godina huškao mještane srpske nacionalnosti na svoje susjede Hrvate. Gdje su s bine pročitana prezimena sedamnaest 'nelojalnih' obitelji koje su se odmah trebale iseliti iz svojih kuća, a nakon toga je učinjeno sve da se iseli i većina ostalih mještana hrvatske nacionalnosti. I ne samo iz Hrtkovaca.

'Imate li kakvih pitanja?', na koncu izlaganja budućih planova obratio se novinarima Šešelj. Naravno da pitanja uvijek ima.

Ali nebesa da se sruše, takva nije očekivao. Obično je on taj koji iznenađuje i šokira ljude. Eto, jednom je zateklo i njega.

Zatečeni vojvoda

Zatekli ga nespremnog srpski novinari i energija kojom su se upinjali dokazati kako je cijeli događaj s gaženjem hrvatske zastave u Beogradu samo spin. Obična izmišljotina. Tolika da su u nju povjerovali i pojedini hrvatski mediji.

'Ima li jedan novinar da mi vjeruje? Nitko?', kružio je blagotelećim pogledom po novinarskim tvrdim glavama prvi među radikalima.

'Ima li?', gotovo je vapio.

Onda se napokon javio jedan dovoljno hrabar, tvrdeći da takvih baš i nema. I da se, ako se njega pita, to može izreći i preciznije, matematički: reklo bi se da preko 90 posto kolega ne vjeruje kako se sporni događaj uopće zbio. Sve ima početak i kraj samo u proglasu stranke.

Kamere nisu ništa zabilježile. Snimke ne postoje. A čega nema na snimkama, ne postoji ni na internetu. A čega nema na... nije se nikad ni dogodilo.

A ako je suditi po brojnim komentarima na svemrežju, s obzirom na to da nema snimki o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine 90-ih, ni to se baš nije dogodilo.

Zapravo, nikakvih pritisaka i istjerivanja nije bilo. Hrvati lažu. I ne samo da lažu 'eto tako', nego lažu iz podle želje da naude ugledu Srbije, koja je štitila svakog svog građanina. Pazila da Hrvatu dlaka s glave ne padne, iako je u susjednoj Hrvatskoj bjesnio rat, koji su, dakako, sami Hrvati izazvali, želeći iz Jugoslavije u svoju novu, a zapravo staru NDH. Hrvati iz Vojvodine lažu i zato što su redom svoje potleušice, kao pravi lukavi Latini, mijenjali za raskošne katnice u vlasništvu Srba. Motiv njihovog odlaska je bio isključivo materijalne prirode. Pardon, i s namjerom da našteti ugledu Srbije. Dakle jednim udarcem dvije muhe. Odavno me ovakvi komentari ne deprimiraju. Ne živim u prošlosti (osim kad me Vojislav Šešelj u nju vrati). Odustala sam od očekivanja da se protekom vremena doživi kakva-takva katarza. Ako je nisu uspjeli doživjeti svjedoci vremena, kako će klinci koji svoje istine grade slušajući ili čitajući što odrasli o tome imaju reći. Nema tu u bližoj budućnosti velikih pomaka, a ako se nastavi s ovakvim generiranjem mržnje, ni dalja budućnost neće biti svijetla.

Dakle ni to nije razlog zašto opet govorim o Šešelju.

'Klaun' i 'krpa'

Ono što me iznenadilo, pa čak i pogodilo, pojedine su reakcije građana Hrvatske na aktualna događanja oko zastave i izaslanstva. Prilično opipljiv autizam i nedostatak empatije za one koji su itekako propatili zbog Šešelja i njegovih sljedbenika.

To minoriziranje svega. To sprdanje s nesnalaženjem pred naletom nečijeg ludila. Ta razmišljanja po kojima je Šešelj neki sasvim sporedni i marginalni lik, ludo smetalo, pa čemu onda o njemu uopće razgovarati? 'Vojislav Šešelj je klaun. Običan marginalac. Smiješno je pridavati mu bilo kakvu ulogu. Čemu dizati frku zbog jedne obične krpe?'

Na stranu kome je paljenje simbola poruka da bi na isti način prošli i oni koje predstavlja, a kome obična krpa.

Odmahivanje ruke na Šešeljevo divljanje šaka vam je ne samo na obraz svakog izbjeglog ili protjeranog Hrvata iz Vojvodine, svakog ubijenog Hrvata u Slavoniji, na Baniji (i gdje sve nije kročila Šešeljeva horda), već i na obraz onih koji su danas, dvadeset i pet godina nakon rata, još uvijek u stanju neizvjesnosti, a nakon ovakvih incidenata i u strahu za svoju sigurnost.

'Klaun' i njegova politička djeca

Neki olako zaboravljaju da je taj 'klaun' svojim huškanjem uzduž i poprijeko Bačke i Srijema mnoge potakao da na ulici zaustavljaju i maltretiraju svoje sumještane Hrvate, da ih nazivaju telefonom i prijete im, da daju njihove adrese izbjeglicama iz Hrvatske u potrazi za kućama, da nekoga premlate, da se dogode ubojstva, razbijeni prozori i lokali, bombe u dvorištima i crkvama. Taj 'klaun' je osuđen zbog zločina protiv čovječnosti. Taj 'klaun' bezobzirno krši zakone i sva moralna načela (ne poštuje sudove, objavljuje imena zaštićenih svjedoka, brutalno ponižava žrtve i svjedoke), ali bi, samo da Srbija nije mijenjala odredbe kaznenog zakona, rado utužio svakog tko ga se usudi nazvati osuđenim zločincem. Jer on je svoju kaznu odležao i sad je red da se njegova prava poštuju.

Taj 'klaun' danas ne maltretira samo parlamentarnog zastupnika iz reda hrvatske nacionalne manjine, nego i svakog tko se usudi stati u njegovu obranu.

Napokon, taj 'klaun' je regrutirao i ideološki oblikovao aktualnog i prošlog predsjednika države: Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Taj je 'klaun', bez obzira na sve manji broj glasova na svakim izborima, itekako maligan.

Sjetite se toga svaki put kad se nasmijete njegovoj 'ludosti' ili odmahnete rukom na govor mržnje (i više od toga), svaki put kad se narugate nekome zbog reakcije na njegove prijetnje. Svaki put kad pomislite da bi vam se predsjednik Sabora trebao nadjačavati s likom poput Voje Šešelja – pištoljdžije i čupača mikrofona.