Novi mediji su i u Hrvatskoj moćni novi mediji, ali ipak nisu jedini slobodni i neovisni mediji, dok se nakon početne euforije i na Zapadu, u kojoj se zbog neočekivanih arapskih pobuna medijima pripisivala gotovo nadnaravna uloga, sve jedinstvenije zaključuje da su i novi mediji samo alat, ali ne i zanat, samo logistika, ali ne i filozofija, samo mogućnost, ali ne i svijest, samo otvorena vrata, ali ne i stepenice u raj
Prvi put se svelo na tragikomediju, a drugi put na vježbu nevježa, pa se čini da Hrvatskoj još ne prijeti ni internetska, a ni Facebook revolucija, bez obzira na to što je broj korisnika interneta (58 posto, oko dva milijuna ljudi) i broj korisnika društvenih mreža (oko 1,1 milijun) u ovoj zemlji u prosjeku dva puta veći od odgovarajućih prosjeka u onim arapskim zemljama, u kojima je već pobijedila 'internetska revolucija' (Tunis, Egipat). Na opće razglašeni poziv da se Markov trg pretvori u 'hrvatski Tahrir' ovog se utorka odazvalo svega dvjestotinjak ljudi, koji se nisu osobito istakli ni previše maštovitim porukama ('HDZ lopovi'), a ni osobitom hrabrošću u naguravanju i nadmetanju s policijom koju su, na opće zaprepaštenje, gađali – čajnim kolačićima. Vlada je s dva prsta čelične ruke nonšalantno obranila Markov trg, dok se neki novi Matija Gubec još nije pojavio – s mobitelom u ruci.
U statističkim nabrajanjima Hrvatska nimalo ne zaostaje u uporabi modernih elektronskih pomagala, a stotine tisuća Hrvata buntovnog duha i uzavrele dobi podjednako dobro rabi i staromodne SMS brzojavke i moderne Twitter doskočice, ali očevidno nisu spremni izaći na ulice, bez obzira na tragičnu nezaposlenost, opće beznađe, gubitak vjere, pouzdanja i budućnosti, iznevjerene socijalne vapaje i uzaludna zaklinjanja u promjene. U tim političkim, društvenim, socijalnim i gospodarskim usporedbama, Zagreb i Kairo nisu previše daleko, kao što se to čini na zemljopisnim kartama, ali Zagreb još dugo neće biti Kairo, ukoliko se radi o nekim opetovanim najavama hrvatskog spontanog bunta, koji će, s prstom na lajk, poput egipatske, tuniske ili libijske oluje otpuhnuti sve one koji ne znaju, ne mogu i neće.
I u Hrvatskoj novi mediji iz sata u sat mijenjaju tmurnu svakodnevnicu, ali u Hrvatskoj ipak oni nisu ono jedno i jedino, što može povezati i izraziti opće nezadovoljstvo. U Hrvatskoj i 'stari mediji' ipak otvoreno pišu o neugodnim istinama, bez obzira na političke, ekonomske i uređivačke manipulacije, u Hrvatskoj i javna televizija proziva Predsjednicu vlade, premda u Trećem dnevniku s mnogo više iskrenosti sve više podmeće predsjedniku Republike, u Hrvatskoj postoje oporbene stranke, koje nemaju neke osobite radikalne programe, ali bar gnjevno kukuriču u Saboru, u Hrvatskoj postoje i neki sindikati, koji se nikada ne mogu dogovoriti kojim će se redom kočoperiti u Banskim dvorima, ali znaju da cijene rastu, otpušteni skapavaju, a umirovljenici nisu sigurni hoće li im poštar sljedećeg mjeseca pozvoniti na vrata.
Novi su mediji i u Hrvatskoj novi mediji, ali ipak nisu jedini slobodni i neovisni, kao što se to na tako eksplozivni način potvrdilo u Egiptu i Tunisu, a tek čeka Kinu ili Iran, pa se i nakon početne euforije na Zapadu, u kojoj se novim elektronskim medijima pripisivala gotovo nadnaravna uloga, u bezbrojnim tekstovima i ogledima, sveučilišnim simpozijima i javnim okruglim stolovima, sve jednoglasnije zaključuje da su i novi mediji samo alat, ali ne i zanat, samo logistika, ali ne i filozofija, samo mogućnost, ali ne i svijest, samo otvorena vrata, ali ne i stepenice u raj.
Nema nikakve dvojbe da nikada do sada nitko i ništa u svekolikoj povijesti nije tako brutalno poništio granice vremena (internet radi vječito), mjesta (internet postoji bilo gdje), količine (internet nema ograničenja) i tradicionalnog dijaloga (na internetu jedan razgovora s milijunima, a svaka tema ima podjednaku težinu i vrijednost), ali i s internetom, kao i bez Interneta, ljudi čine samo ono što stvarno čine u stvarnom životu, bez obzira na to što primaju, a što odašilju, što ih zabavlja, a što potiče i podučava. I protiv Vlade, ali i za Vladu, budući da mnoge Vlade već vode prave cyberratove u kupovanju globalnog pristanka za vlastitu politiku i obračun s tuđim prekretničkim idejama (ne samo oko WikiLeaksa). Same za sebe zagovaraju apsolutnu slobodu izbora, ali u neprestanom nadmetanju s onim drugima, odvajaju velike državne novce, kako bi u 'neprijateljske chatove' podvalile vlastita kukavičja jaja, a u industriju zabave i celebrity sajmove proturile svoje lažne manekene. Samo u SAD se troši oko 150 milijuna dolara da se probiju tuđi 'elektronski zidovi' koji bi nekoj Kini ili Iranu omogućili da bar još neko vrijeme prožive u nedirnutim 'zatvorenim palačama'.
Ovim virtualnim svijetom vladaju 'mobitel reportaže' koje nitko ne može provjeriti (zapaljeni automobili u gustoj izmaglici mogu se snimiti bilo gdje), a o zbivanjima bez izravnih stranih svjedoka, govore ljudi čiji se identitet pažljivo skriva 'zbog njihove osobne zaštite', dok se Assangea pokušava uhititi zbog toga što je s dragovoljnom partnericom općio bez zaštite kondoma, a običnim ljudima silom želi dokazati da je bez obzira na sve moguće sigurnosne američke ili austrijske mjere, običnim mobitelom moguće snimiti tajno vješanje Sadama Huseina ili zaviriti u ćeliju Ive Sanadera. Nove tehnologije vrlo uspješno osporavaju tradicionalne oblike vlasti, ali se i moderne vlasti vrlo uspješno brane novim tehnologijama, pa propadaju samo one nesmiljene diktature, koje bi propale i bez Twittera i Facebooka, barem u dogledno vrijeme, ako ne odmah i sada. I Facebook i Twitter postaju nesmiljeno oružje kada izniknu kao jedino moguće oružje, u potpuno nedemokratskim društvima, koje će podjednako učinkovito povezivati i vijest o otporu, i zagovor slobodnog okupljanja, bez izravnog uplitanja svemoćne države, a protiv volje najmoćnijih.
Dobar organizator, ali loš predvodnik
U Hrvatskoj smo ipak prerasli ta vremena, dok većina najmlađih, koji troše beskonačne novce na tvitanje i statuse ne pripada grupama obespravljenih, nezadovoljnih i osiromašenih, pa se utrka za iPpodovima ili news-tabletima, pretvara u potvrdu vlastite socijalne moći, a svodi na nadmetanje u broju elektronskih sugovornika, koji će beskonačno i lagati i lajkati, samo da bi zaradili što više nepoznatih i ravnodušnih prijatelja, a u svojoj pubertetskoj naivnosti postaju žrtve mobbinga, pornografije, krađe identiteta, pranja kartica i marketinškog nasilja. Zbog toga su u ovakvoj Hrvatskoj jedini uspio 'internetski prosvjed' upriličili studenti koje su i prije iPoda ujedinili isti interesi u sukobu s ministarstvom, a tek onda povezale elektronske svaštalice. Internet je dobar organizator, ali loš predvodnik, cybertehnologije danas otvaraju sva vrata, ali će tek manjina manjine ustati iz kreveta ili naslonjača, kako bi prešla preko praga i izašla na ulicu u provali općenarodnog bunta.
Bar ne u Hrvatskoj, ili još ne u Hrvatskoj. Ovaj je autor prvi utvrdio da Zagreb i Kairo možda ipak nisu toliko daleko, kao što se to čini na zemljopisnim kartama, ali se pri tome nije govorilo o cyberrevolucijama, već o svemu onome što bi nas prije svega moglo izjednačiti u očaju, besparici, nezaposlenosti, beznađu i otporu, a tek onda (možda) moglo organizirati uz pomoć cybertehnologija. U povijesti Hrvatske nije bilo web sitea koji je izazvao tako ogorčeni bijes Vlade i tako uzaludni napor policije, kao što je to prije gotovo godinu dana (objavljen 6. travnja 2010) učinio nepotpuni popis branitelja, ali se u stvarnim političkim odlukama sve do danas baš ništa nije promijenilo, bez obzira što u ovoj zemlji nijedna od tih elektronskih škrabica, od tada, a sve do danas, nije zabilježila toliki broj radoznalih, a politički uspaljenih posjetitelja.