Često mi se događa da, prilikom obavljanja nekog posla, naletim na potpuno nereguliran sektor ili na mnogobrojne probleme u implementaciji pravila koja se odnose na fondove EU-a. Tako sam nedavno počela raditi na lokalnoj razvojnoj strategiji ribarstva za jednu lokalnu akcijsku grupu u ribarstvu i, nažalost, potvrdila prvu rečenicu.

Kad jedemo ribu, ne razmišljamo često o tome kako je ona došla do našeg stola. Kad nastupi moratorij na ulov srdele, onda svi poludimo jer nam ona nije dostupna. Kad kupujemo aljaške kolje, umjesto domaće škarpine, i dalje nam ne zvoni na uzbunu, a trebalo bi.

Hrvatsko ribarstvo suočeno je s brojnim problemima i ne morate biti veliki stručnjaci da biste to zaključili. Dovoljno je zaviriti u vlastiti tanjur, pokušati pronaći ribarnicu u manjem mjestu na jadranskoj obali ili, kao LAGUR, organizirati radionicu za ribare na kojoj će se raspravljati o njihovim problemima i potrebama. Problema k'o u priči…

Upravo je zato jako važno dobro planirati kako će se iskoristiti 252 milijuna eura koja su Hrvatskoj na raspolaganju u ovoj financijskoj perspektivi za Europski fond za pomorstvo i ribarstvo, a da bismo to mogli, prvo moramo znati kako vidimo hrvatsko ribarstvo i ribarski sektor za pet do 10 godina.

I tu nastaje problem.

Pregledavši cijeli niz strateških dokumenata na nacionalnoj i lokalnoj razini, zaključujem da od ribarstva gotovo ni 'r'. Sinergija turizma i ribarstva u Hrvatskoj je, osobito na razini pojedinih regionalnih strateških dokumenata, nepostojeći pojam.

Drugim riječima, ako želite produžiti turističku sezonu u svojoj općini ili gradu na obali tako što ćete voditi turiste 'na ribu', kako bi to domaći rekli, i onda im odraditi radionicu u lokalnoj ribarnici o tome kako se čisti i priprema riba, a potom ih odvesti u akvarij ili muzej ribe, bit ćete neshvaćeni Mohikanac ili jednostavno lokalni čudak. Ako, pak, razmišljate o tome da biste izradili aplikaciju koja će korisnike obavještavati o vašem ulovu i omogućiti im da odmah rezerviraju i kupe ribu bez da vas moraju tražiti po mjestu u 6 ujutro, vjerojatno će vas gledati kao da ste pali s Marsa.

No, nemojte odustati.

Iako se država nije jasno predodredila o tome kako vidi svoje ribarstvo niti je dala jasan smjer, velika prilika zaista će biti lokalne razvojne strategije u ribarstvu koje će diktirati razvoj ovog sektora u malim sredinama na obali. Naravno, za uspjeh takvih strategija temeljni preduvjet su jasni i nedvosmisleni strateški dokumenti na nacionalnoj, a potom i regionalnoj razini kojih, kao što sam već navela, zapravo nema, stoga su razvoj sektora i korištenje EU fondova doslovce uvaljeni lokalnoj razini pa neka se snalazi.

Ovime ne želim kritizirati zaposlenike državne uprave koji rade na uspostavljanju uvjeta za korištenje Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo jer su oni odradili ono što su mogli, uzevši u obzir kakve sadržajne smjernice su dobili, ali važno je reći da će korištenje EU fondova u ovom segmentu ovisiti o tome kako će se politika predodrediti prema cijeloj toj problematici. Ona će se doista i morati očitovati o tom pitanju, aktivno raditi na njemu, dogovoriti neke osnovne ciljeve i, naravno, na temelju svega toga, doraditi Operativni program za pomorstvo i ribarstvo.

Ako toga ne bude, neki će se pomaci zaista dogoditi, ali ne zahvaljujući političkim elitama, nego malim ljudima i organizacijama koje guraju i tjeraju cijelu priču na terenu. Nažalost, to je česta priča u Lijepoj Našoj…