Bilo je to poput scene iz drugoga nastavka Coppolinog filmskog remek-djela Kum: zagrljaj i poljubac Michaela Corleonea svojem starijem bratu Fredu, neposredno uz odar njihove preminule majke, bio je jasan znak svima da je taj prognani brat ponovno dobrodošao u obitelj. Naravno da, kako su to primijetili već stari Latini, omnis comparatio claudicat, odn. svaka usporedba šepa, pa tako i ova: niti je Jadranka Kosor na čelu neke mafijaške organizacije, niti je Ljubo Ćesić Rojs izbačen iz stranačke obitelji zbog šurovanja s neprijateljem, a ni cijeli se taj slikoviti susret nije zbio pred odrom majke, već na grobu njihova političkog oca. No opet, već je i sam taj naizgled slučajan susret bio dovoljan da najviši dužnosnici HDZ-a od toga trenutka počnu uglas poručivati da je Rojs ponovno i više nego dobrodošao u HDZ! To što je Rojs, po riječima Andrije Hebranga, 'temperamentniji i što to nije bilo popularno', nije nikakav problem, jer 'ta su vremena iza nas'! Ili, da se poslužimo i pojašnjenjem HDZ-ovog potpredsjednika Ivana Jarnjaka, 'politika je takva, nije ravna crta'. Kakvi statuti, kakve procedure, kakvi bakrači!

Nekako u isto vrijeme, ali na drugome kraju Hrvatske, u Splitu, jedan drugi član iste te političke 'obitelji' i, poput Rojsa, također jedan od osnivača stranke, Ante Dolić, skoro pa jednoglasnom odlukom tamošnjega HDZ-a biva isključen iz stranke. Formalno, razlog je isti kao i svojedobno kod Rojsa – 'nanošenje štete ugledu stranke i grubo kršenje Statuta' - no sadržajno, razlozi njegova isključenja i više su nego indikativni. On je, naime, nekoliko dana ranije sa stranica splitskoga dnevnog lista poručio da je 'partitokracija dobrim dijelom kriva za sadašnje stanje države i društva', da je Sanader, doduše, u pritvoru, ali je struktura koju je on za svoje vladavine uspostavio i dalje vrlo aktivna na političkoj sceni, 'kako u stranci, tako i u izvršnoj vlasti', te da i dalje ne vidi spremnosti da se u politici napokon angažiraju sposobni i misleći umjesto podobnih i nesposobnih ljudi. Nekome 'gore', očito, takav se istup učinio kao '(pre)tvrd govor', utoliko više nepoželjan, jer smo opet na pragu nove predizborne kampanje.

Politička sudbina relativno nepoznatog Ante Dolića - koji uostalom već 13 godina i nije politički aktivan, osim u manje-više počasnom Klubu utemeljitelja HDZ-a – možda i nije nešto što bi zasluživalo pozornost šire političke javnosti. No usudim se razmišljati naglas, nije li danas – 20 godina od referenduma o samostalnosti i na samome pragu očekivanog ulaska u Europsku uniju - napokon došlo vrijeme da se javnost ozbiljno pozabavi barem temama koje su Dolića (ali ne i samo njega i ne samo u HDZ-u) stajale stranačke iskaznice. Jer suprotno ocjeni spomenutog stranačkog tijela, tu se nipošto ne radi o stvarima koje se tiču samo jedne stranke i njenog ugleda, nego o pitanjima o kojima uvelike ovisi daljnji razvoj hrvatskoga društva.

Kako je, uistinu, moguće da još u proljeće 2008. za Sanadera, kao jedinoga kandidata za predsjednika vladajuće stranke, glasa 99,5 posto izaslanika HDZ-a, uz 0,5 posto nevažećih listića? Nije li krajnje neobično to da političar, koji će samo 15 mjeseci poslije, pod tko zna čijim pritiskom, odstupiti s mjesta predsjednika Vlade i stranke, uživa tako jednodušno povjerenje i bespogovornu poslušnost svoje stranačke organizacije? Zar mu se baš nitko od onih koji će ga nakon nepune dvije godine isključiti iz HDZ-a 'zbog nanošenja štete ugledu stranke i kršenja Statuta' te 2008. nije mogao ili smio suprotstaviti barem formalnom protukandidaturom? I zar baš nitko iz njegove blizine već tada nije znao za sve ono nad čim se posljednjih mjeseci zgraža cijela hrvatska javnost? No unatoč svemu tome, i njegova će nasljednica na čelo HDZ-a biti izabrana ne samo jednoglasno, nego i 'jednoručno' – aklamacijom; iz stranke se i danas 'leti' zbog javne kritike pojava koje su notorne, a u stranku pripušta simboličnim zagrljajem s predsjednicom.

Nisu to pojave koje štete samo HDZ-u. Razina unutarstranačke slobode i demokracije, barem u dvjema najvećim strankama koje će se i idućih desetljeća izmjenjivati na vlasti, u izravnoj je vezi i s demokratizacijom cijeloga društva, stvaranjem toliko potrebne nove političke kulture i vraćanjem povjerenja u politiku kao takvu. Stoga je kvaliteta unutarnjeg života političkih stranaka, koje nakon što osvoje vlast odlučuju o mnoštvu pojedinosti koje utječu na živote svih nas – od gospodarstva i socijale do kulture i znanosti – prevažna tema da bi je se prepustilo samo njihovim vodstvima i stranačkome članstvu. A ukazivanje na partitokraciju, Sanaderovu (i ne samo njegovu) ostavštinu i unutarstranačka kadroviranja po principu podobnosti, mogli bi pritom poslužiti kao sasvim solidan povod toj (pre)važnoj raspravi.