Predsjedniče, hoću vašu gripu! – tako je, prema vlastitim riječima, Miroslav Ćiro Blažević objasnio Franji Tuđmanu svoje ulijetanje u njegov krevet. Priča je hrvatskoj javnosti već poznata, ali čovjek koji se, kako sam kaže, osjećao silno počašćenim poznanstvom s prvim hrvatskim predsjednikom, sada ju je ponovno ispričao na HDZ-ovoj tribini u Splitu. Dakle, Tuđman je ležao bolestan i rastjerivao svitu da ih ne zarazi, ali Ćiro mu se mimo cijele obitelji zaletio u krevet, tražeći njegovu gripu, kako bi pokazao svoju ljubav i odanost.

Svatko ima pravo na vlastite fascinacije, pa i Ćiro na svoju očaranost Tuđmanom. Ali, čega bi se pametan stidio, to je nogometnom treneru na ponos. Ludorija s ubacivanjem u krevet bolesnog predsjednika ne govori ništa o Tuđmanu, ali govori mnogo o poltronima koji su ga okruživali. Iskazivanje želje da se sudjeluje u zarazi državnog poglavara neodoljivo podsjeća na masovne egzaltacije prema voljenom vođi, kakve se danas mogu vidjeti tek u Sjevernoj Koreji. Tamošnji kult ličnosti šefa države i svenarodno padanje u trans u demokratskom se svijetu smatra manifestacijom ispranih mozgova.

Očito je da HDZ bez toga ne može. Oko Sanadera su se na isti način, nedostojno ulizivački jatili. Tek kad je pao, počelo je ironiziranje, pa ga nazvalo Kim Il Sungom iz Dugobaba. Sada se vraćaju Tuđmanu da bi opet imali oko koga plaziti. Kor je laskavaca uvijek tu, samo se objekt obožavanja mijenja. Udivljenost aktualnim ili nekadašnjim liderima oslobađa ih potrebe da misle svojom glavom. Ćirina ljiga na HDZ-ovom skupu, ne jedina, pokazuje ne samo cirkusantsku narav jednog pojedinca, nego i intelektualni profil cijele stranke.