Predsjednik Republike se u izraelskom Knessetu ispričao za zločine počinjene nad Židovima tijekom Drugog svjetskog rata na tlu Hrvatske. Svaki iskaz poštovanja prema žrtvama je hvalevrijedno ispunjenje neupitne moralne obveze. Ipak, sâm čin isprike nije lišen paradoksa i proturječja.

Instruktivan je primjer generala De Gaullea koji je uporno odbijao ispričati se za zločine kolaboracionističke vlade iz Vichyja jer je polazio od principijelnog stava da režim u Vichyju nije Francuska. Doista, lako je braniti tezu da taj režim antisemita, klerofašista i patrijarhalnih konzervativaca nema nikakve veze sa zemljom Rabelaisa, Montesquieua, Voltairea, Baudelairea i Zole, sa zemljom koja je civilizaciju zadužila demokratskim republikanizmom, slobodoumnom kulturom i rafiniranim hedonizmom.

Ima li zemlja Marina Držića, Ruđera Boškovića, Maksimilijana Vrhovca, Vlaha Bukovca, Ivana Meštrovića i Miroslava Krleže ikakve veze s ustaškim režimom? Činjenica da je taj režim koristio hrvatsko ime i hrvatsko znakovlje (doduše unakaženo izvjesnim samoglasnikom) bitna je koliko i činjenica da su Veljko Kadijević i Slobodan Milošević koristili jugoslavensko ime da bi i zabunom, a ne samo topovima, razbili i kompromitirali Jugoslaviju. Uvijek su moguće okolnosti koje će netko iskoristiti za lažno predstavljanje. Treba li zbog toga onaj kome je ukradeno ime, ne samo ime nego i sva značenja tog imena, osjećati krivnju?

Pavelićev režim bio je jedan od mnogih koje su nacisti uspostavili širom Europe iz pukih praktičnih razloga, ne bi li njemačke postrojbe oslobodili poslova okupacijske uprave. Samo su ograničeni provincijalci kakvi su bili Tiso u Slovačkoj,

Quisling u Norveškoj, Mussert u Nizozemskoj, Degrelle u Belgiji, Pétain u Francuskoj te Nedić, Ljotić i Pavelić mogli živjeti u iluziji da su čimbenik Hitlerovog novog poretka i da će ušićariti nešto za svoje glupave nacionalističke projekte. Da nije imala smrtonosne posljedice, njihova naivnost i nesposobnost poimanja stvarnosti bila bi komična. Takozvana NDH bila je samo nuspojava nacističke okupacije Europe, povijesno značajna samo utoliko što je njena bestijalnost zapanjila i same naciste.

Ustaše su imali senzibilitet za bizarne pojedinosti pa je ubrzo nakon uspostave NDH psovanje proglašeno kaznenim djelom. Ta epizoda kazuje sve o naravi tog režima. Reći da je perverzno poimanje pristojnosti prikrivalo zločin šovinizma bilo bi pogrešno jer su malograđansko licemjerje, s jedne, i primitivna krvožednost, s druge strane, samo lice i naličje jednog te istog svjetonazora koji svoju represivnu narav katkad iskazuje masovnim ubojstvima, katkad kulturom laži. Fašizam nije otimao samo živote nego i spontanitet svakodnevice.

I danas ima ljudi koji će takozvanu NDH javno nazvati 'hrvatskom državom', a ustaške i domobranske postrojbe 'hrvatskom vojskom', što ne samo da nije domoljublje nego je podla kroatofobija koja – pretpostavljam, nadam se – i mnogim nacionalistima izaziva mučninu. Iza poimanja NDH kao 'države' i kao 'hrvatske' i iza pokušaja da se NDH očisti od njene kvislinške i nacističke suštine krije se osim gluposti i duboki prezir prema demokraciji. On se ne iscrpljuje samo u spremnosti da se prihvati jedna tvorevina koja je bila uzgredna posljedica nacizma ili u provincijalnoj nesposobnosti da se epizoda NDH promatra u europskom kontekstu, nego i u stavu da je – pod svaku cijenu – dobra bilo koja država samo ako se zove 'našim' imenom, pa čak i ako zapravo i nije država nego tek zločinačka organizacija šovinističkih psihopata. Takva razmišljanja možda su legitimna u šarolikosti pluralizma, možda su samo bizarna, ali svakako nisu demokratska.

Poglavnikova 'nesmotrenost'

Utoliko je i svaka polemika o NDH zapravo izlišna, no valja ukazati na jednu pojedinost, zapravo dvojbenu tvrdnju koja se provlači kroz javnost i stvara nepotrebne nesporazume. Naime, uporno se ponavlja da je Pavelić Italiji 'prodao' Dalmaciju i otoke, iz čega se može pročitati implikacija da je s NDH bilo sve u redu, ali, eto, poglavnik je nesmotreno pokvario svečanost. Implicira se također da je Pavelić to mogao izbjeći da je bio samo malo pažljiviji, čime se, pak, želi reći da je NDH bila suverena i da je imala sposobnost pregovaranja.

Iza svega je zapravo stajala banalna činjenica da su talijanski nacionalisti u granici s Jugoslavijom koja je utvrđena 1920. i 1924. vidjeli nacionalnu tragediju. Tvrdili su da je njihova pobjeda u Prvom svjetskom ratu 'osakaćena' i držali su da im pripada neusporedivo više od Istre, Rijeke i male zadarske enklave. Doista, Trumbić i Pašić postigli su u pregovorima s Italijom najviše što je bilo moguće u tadašnjim okolnostima i konstelaciji snaga, premda se kasnije taj diplomatski uspjeh nepotrebno i neopravdano također nazivao 'prodajom'. U svakom slučaju, nezadovoljstvo u Italiji bilo je toliko da je pridonijelo dolasku fašista na vlast. Mussolini je obećao da će se tricolore zavijoriti na Dinari, a crnokošuljaši su pjevali da u Dalmaciji 'i kamenje govori talijanski'.

Jugoslavenska država bila je prepreka talijanskom prodoru na istočni Jadran i Balkan i zato je trebalo potražiti nekoga tko će se angažirati na njenoj destabilizaciji. To je bio jedini razlog zašto je Mussolini financirao ustašku terorističku organizaciju i zašto ju je 1941. u dogovoru s Hitlerom doveo na vlast. Nije talijanska aneksija Dalmacije posljedica uspostave NDH i Pavelićeve odluke, nego je NDH tehnička posljedica Mussolinijeve namjere da anektira Dalmaciju i otoke. Rimski ugovori iz svibnja 1941. kojima je granica formalno utvrđena bili su tek predstava kojom je ustašama milosrdno poklonjen privid ravnopravnog 'strateškog partnera'. Tvrditi da je Pavelić nešto 'prodao' znači tvrditi da je bio u poziciji da prodaje, čime se indirektno njegovoj tvorevini, koja je bila tek oblik nacističke okupacije, pokušava priskrbiti privid državnosti, ugovorne sposobnosti i legitimiteta.

No nije samo zato neukusno žaliti nad 'prodajom' Dalmacije. Talijanski okupacijski režim je bio odvratan i zločinački, ali je i kao takav u odnosu na ustaški režim bio raj na zemlji. Građani koji su se zatekli u talijanskoj zoni preživljavali su – za mjerila porobljene Europe – u kako-tako podnošljivijim okolnostima i mnogi su Židovi, Srbi i Romi bijegom u talijansku zonu izbjegli sigurnu smrt. Bilo bi umjesno i moralno prisebno žaliti što Pavelić nije 'prodao' i veći teritorij jer bi tako više ljudskih života bilo spašeno.

Slični nesporazumi i, uopće, veličanje ustaštva i NDH otežavaju objektivnu povijesnu analizu partizanskih i komunističkih zločina, za čime inače nedvojbeno postoji i moralna i znanstvena potreba. Nažalost, komunistički zločini zlorabe se radi relativizacije fašizma i stvaranja mita o ustašama kao žrtvama, ili se ustaše i partizani stavljaju u paradigmu kao dva podjednaka zla. Sukob ustaša i partizana, međutim, nije bio sukob između dvije političke opcije, ponajmanje između 'desnice' i 'ljevice' koje bi se zarad takozvanog 'nacionalnog jedinstva' možda i mogle pomiriti. To nije bio ni građanski ni ideološki rat, već segment svjetskog rata koji se vodio između apokalipse i civilizacije, rata u kojem je ustaški pokret odano i do kraja služio apokalipsi. Ako ima ambicija opstati kao moralna, civilizacijska i demokratska činjenica, hrvatsko domoljublje beskompromisno će ustrajati na nepomirljivosti ustaškog zločina i legitimiteta borbe jugoslavenskih partizana. Tek tada će biti moguća i smirena rasprava o zločinima antifašista i komunista. Dok u jugoslavenskom antifašizmu ne prepozna istinsko hrvatstvo, kad mu je do toga već toliko stalo, a u 'neovisnosti' NDH bijedu zločina i mržnje, hrvatsko domoljublje ostat će siroče povijesti.

Konačno, nema nikakve potrebe da Sabor uskrati financiranje obilježavanja uspomene na žrtve Bleiburga, no samo pod određenim uvjetima. Kao što se obilježavanje tragedije Dresdena i Hirošime ne koristi za pokušaje rehabilitacije njemačkog nacizma i japanskog rasizma, tako bi i bleiburška komemoracija trebala biti spomen na stradale nevine pojedince – samo na njih, ni na što drugo i ni na kog drugog, nipošto na doktrinu koja u pojedincu nije vidjela neponovljivo i jedinstveno biće nego pripadnika ili podanika.