Nakon nedavno održanih saveznih parlamentarnih izbora u Njemačkoj gospodarski i politički najjača članica Europske unije i jedna od dvije - po ključnim pokazateljima razvoja - najslabijih članica te iste Unije i dalje imaju makar nešto zajedničko. To su iste dvije političke stranke na samom vrhu preferencija birača već desetljećima.

Takvu stabilnost njemački stranački sustav pokazuje od prvih parlamentarnih izbora nakon Drugog svjetskog rata 1949., a onaj hrvatski, uz odstupanja tijekom 90-ih, od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990.

I dok se u Njemačkoj od 1949. na čelu vlasti smjenjuju demokršćani okupljeni u CDU-u i CSU-u te socijaldemokrati iz SPD-a unutar koalicijskih većina, u Hrvatskoj, osim HDZ-a i SDP-a, bilo samostalno, bilo u koalicijama, nijedna treća politička opcija dosad nije pobijedila na izborima za Hrvatski sabor.

U tom je smislu Hrvatska puno sličnija Njemačkoj negoli, primjerice, Italiji, Grčkoj i Francuskoj, u kojima su se u posljednje vrijeme pojavile nove jake političke opcije. Usto, Hrvatska u odnosu na većinu ostalih tranzicijskih zemalja u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi, u kojima su se od 1990. na vlasti redale različite političke stranke i koalicije, ima jedan od najčvršćih stranačkih sustava s iste dvije najjače političke stranke i 1990. i sada. Isto vrijedi za Makedoniju i Albaniju, dok je u Crnoj Gori protekla gotovo tri desetljeća na vlasti jedna te ista politička skupina. Reklo bi se, balkanski model.

HDZ voli vladati, a SDP biti u oporbi

No stabilnost stranačkog sustava konsolidirane demokracije kao što je Njemačka i stranačka stabilnost kakvu pokazuje Hrvatska, u kojoj demokratska tranzicija nije u potpunosti dovršena, barem ne unutar društva, nemaju ni isto podrijetlo ni isti kontekst. Osobito ne analizira li se ponašanje – u prvom redu politička odgovornost i vizija – najjačih stranaka u Njemačkoj i Hrvatskoj.

U Njemačkoj se podrazumijeva to da će najutjecajnije političke stranke o kojima ovisi funkcioniranje vlasti svoje interese uvijek podrediti nacionalnima, dok je u Hrvatskoj takvo što i dalje iznimka, a ne pravilo.

To se najbolje vidi kroz višemjesečno nadmudrivanje, ako mudrosti tu uopće ima, oko HDZ-ove i SDP-ove međusobne blokade u Hrvatskom saboru vezane uz izbor sudaca Ustavnog suda i osnutka istražnog povjerenstva za Agrokor. Pritom se već drugu godinu zaredom izbor sudaca Ustavnog suda koristi za dnevnopolitičke svrhe te ionako slabu percepciju rada Hrvatskog sabora spušta na još nižu razinu (prema posljednjim rezultatima istraživanja javnog mnijenja CRO Demoskopa, ispitanici najviše predstavničko tijelo u zemlji ocjenjuju s 2,10, niže negoli u rujnu).

Ustavni sud, koji, među ostalim, odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom te rješava sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, sad već permanentno ovisi o trenutačnoj volji najjačih političkih stranaka i – realizaciji vlastitih interesa s obzirom na to da se njegovih trinaestero sudaca bira dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru. Koliko se u tom izboru poštuje ustavna norma da se ustavne suce bira iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, također ovisi o stranačkim interesima i međustranačkim dogovorima. To ne bi bilo prijeporno da su stranački interesi ujedno nacionalni, a međustranački dogovori u korist – svih.    

Kada se uskoro HDZ i SDP dogovore i oko potvrđivanja već usuglašenih imena sudaca Ustavnog suda i oko početka rada istražnog povjerenstva za Agrokor, bit će to nova potvrda da im je puno važnije međusobno razigravanje u saborskim hodnicima, negoli percepcija javnosti i učinkovitost vlasti.

Ustrajavanje na vlastitim načelima i konkretnim potezima nužnost je u politici, ali ne i politika 'vezane trgovine' i izbjegavanja odgovornosti. Kada se politički trguje sastavom Ustavnog suda i parlamentarnom istragom ključnog pitanja od javnog interesa, to najviše govori o – trgovcima.

No oni se prema stabilnosti hrvatskog stranačkog sustava ne moraju brinuti. Osobito ne u HDZ-u, koji od 1990. do danas zapravo samostalno odlučuje hoće li biti na vlasti i kako će je obnašati jer su se hrvatski parlamentarni izbori sveli na niz HDZ-ovih pobjeda koje jednokratno prekidaju samo HDZ-ove greške na vlasti koje većina biračkog tijela, suočena s također SDP-ovim jednokratnim boravkom na vlasti, ubrzo oprašta.

Tako je HDZ postao hrvatska organska stranka na vlasti, a SDP hrvatska organska stranka u oporbi. I tako im je međusobno najbolje. HDZ voli vladati, a SDP biti u oporbi. A birači, u nedostatku bilo kakve suvisle alternative ovom vladajuće-oporbenom paru, to uglavnom potvrđuju. Zato konstantno pada postotak izlaska na izbore. I dok je na parlamentarne izbore 2000. izašlo 76,5 posto birača, to je lani učinilo njih 52,6 posto.

Sigurni dok sami ne kiksaju

Nema dvojbe da je za glavninu onoga što je Hrvatska prošla od 1990. do danas politički najodgovorniji HDZ, kojemu su hrvatski birači najviše puta dali povjerenje za vođenje zemlje.

HDZ je kao politička stranka, uz jedinu iznimku svoga osnivača i prvog predsjednika Franje Tuđmana, uvijek bio jača politička marka od svojih političara. Čvrsto postavljen na desnom političkom spektru, uže ili šire od centra prema potrebi, i sa samonametnutim profilom zaštitnika nacionalnih interesa, HDZ-u uskoro teško netko može oduzeti primat među hrvatskim političkim strankama. Osim ne dogodi li se još jedna vlastita kobna greška.

Što se pak dogodi onima koji pokušaju makar nakratko držati HDZ pod nadzorom, vidi se po slučaju Mosta nezavisnih lista. Sadašnji SDP nema takvih problema jer je postao problem samom sebi.

Međutim, čak i s dosad najslabijim vodstvom, faktično blokiran unutar sebe te bez jasnog programa i poruka, SDP baštini lijevi politički spektar i status zaštitnika socijalnih interesa velikog dijela građana te ni on u ovom trenutku ne mora strahovati od alternative u svom dijelu političkog polja. Kada se ondje i pojavi netko poput laburista ili ORaH-a, kronični nedostatak dara za politiku i organizaciju učini svoje. Tako i politički nimalo daroviti Davor Bernardić može na autopilotu voditi uhodani SDP. O samolikvidiranim strankama poput HNS-a danas ili pak prije HSLS-a, koji je jedini tijekom 90-ih izrastao u drugu političku opciju u zemlji, sve je rečeno.

Zbog toga će hrvatski stranački sustav, baš poput njemačkog, i dalje imati dvije iste najjače političke opcije. Sve je ostalo u Njemačkoj i Hrvatskoj jako različito.