Ne samo da nisam poznavao Dedu Trampića iz Doboja nego, baš kao i vi, nikad nisam ni čuo za njega. Sve dok nije, a moralo se na kraju i to, umro. Tek tad smo doznali da mu je supruga Almasa preminula još 1999. i da je Dedo punih 18 godina potom groblju uredno uplaćivao i održavanje ženinoga posljednjeg počivališta i rezervaciju obilježenoga grobnog mjesta do nje, kako bi se jednog dana, kad i taj osvane, opet mogli pružiti jedno uz drugo.

Groblje je u međuvremenu promijenilo vlasnika: umjesto nekadašnje gradske pogrebne tvrtke 'Progres' (čije ime i njegov tvorac, usput, apsolutno zaslužuju posebno poglavlje u nekoj budućoj antologiji bosanskih bizarnosti!) sad je to Islamska zajednica Doboj. Naivni Dedo nastavio je uplaćivati svoje rate za grobno mjesto do Almasinog, nitko ga nije obavijestio da konvertibilne marke stižu na krivu adresu, nitko se nije žalio ni opominjao ga da ne baca pare. Nitko mu nije javio da je gradsko groblje 'Humka' postalo mezarje 'Humka' i da bi s novim vlasnikom valjalo sklopiti novi ugovor ako doista želi biti ukopan pored svoje životne družice, i to po islamskim običajima.

Za nevolju, naivni Dedo nikad nije vjerovao ni u kakve bogove i sva ona zagrobna čudesa. Bio je, naime, komunist, bio je partizan (do prošlog tjedna posljednji živući nositelj 'Partizanske spomenice 1941.' u Doboju), bio je vijećnik ZAVNOBiH-a 1943. u Mrkonjić Gradu, bio je poslije rata i načelnik općine Doboj, i direktor nekog OUR-a u Maglaju, i zastupnik u Skupštini SR BiH. A bio je i suprug Almase, majke njegove djece.

Neki dan je, umjesto uz nju, kako je htio i uplaćivao, pokopan na Šušnjarima, drugom dobojskom groblju, daleko od nje, jer Islamska zajednica Doboj nije dopustila da ga se pokraj žene sahrani bez vjerskog obreda. Glavni imam novog vlasnika terena na kojemu je Dedo odavna, pored Almasinog, platio postaviti i svoj nadgrobni kamen, objasnio je za Radio Slobodnu Europu: 'Dozvolili smo kopanje, ali po islamskim propisima. On je u groblju imao grobno mjesto dok je njime upravljao 'Progres'. Znači, s nama ga nije nikad zaključio. Druga stvar je da mi upravljamo grobljima po Zakonu o grobljima RS i Odluci Grada Doboja o pogrebnoj djelatnosti. Vjerska zajednica ima svoje propise i tko smatra da smo mi radili suprotno zakonu, ima sud.'

Sud, kaže imam. Vjerojatno misli na građanski, ne neki vjerski. I poziva se pritom na zakon paradržave Dodikije - čije 'službeno' ime, opet usputujem, ne kanim javno napisati sve dok se ne pridružim naivnom Dedi - gdje su prava muslimanskih vjernika zacijelo osjetno stegnutija nego u ostatku BiH. Da je naivni Dedo pred smrtni čas naglo prešao iz ateizma u islam, danas bi spavao kraj svoje Almase. Da su njihova djeca rekla 'Ma, ko ih jebe, starom je sad ionako svejedno, ajd da ga stavimo do stare' i prihvatila imamovu ponudu da se sahrana obavi po najšturijem islamskom obredu, roditelji bi im danas počivali jedno pokraj drugog i ne bi onaj kamen do majčinog, onaj s očevim imenom, natkrivao neraskopanu zemlju Humke. I ne bi plaćali grobno mjesto na Šušnjari.

Ali to su Dedina djeca, ne bilo čija, a oni jedini znaju kakav je stari bio i što je htio. Znaju da ni u kojeg boga nije vjerovao i da je samo htio zauvijek leći pokraj stare. I znaju da bi im stari, ako to itko pokuša onemogućiti - nakon što je godinama nelegalno uzimao njegov novac, a sad se poziva na zakon i sud - rekao: 'Ma, zakopajte me bilo gdje, samo da me banda kleronacionalistička ne ispraća svojim lelekanjem!' I zato su ga dali sahraniti na Šušnjari, bez ikakva ceremonijala, pod drvenu tablu s imenom i petokrakom. Nastavak priče, prihvatili su imamov izazov, odvit će se na sudu.

Netko će se sad zacijelo zapitati - pa dobro, nisu li ta djeca mogla malko popustiti, sahraniti oca pored majke uz minimalan islamski obred i mirna Bosna, svi zadovoljni? E pa nisu i silno su dobro učinili što nisu pristali na tu malu licemjernu ucjenu. Sasvim je moguće da po okončanju sudskog procesa, ako ga i oni dožive, iziđu na ulicu još ogorčeniji no što su sada, ali znat će da su časno pali u neravnopravnoj borbi za ljubav svoga oca prema njihovoj majci.

Kad bih znao više o Bosni (a tu se, slutim, nikad ne može znati dovoljno, osim ako si jako umišljen) i kad bih znao bolje pisati, priča o Dedi i Almasi Trampić, o njihovim životima, smrtima i pogrebima, obuzela bi me dokle god treba. Je li ona bila vjernica ili također komunistica, je li se ponosila ili stidjela muževih ideja, postupaka i funkcija u socijalizmu, kako je bilo početkom devedesetih, kako su prošli kroz rat, je li ona pokopana uz islamski obred (te 1999. grobljem je, naime, još upravljao 'Progres') i kako se naivni idealist Dedo nosio s time svime i doživio skoro puno stoljeće - to je uistinu tema za doživotno sklapanje mozaika sage o Trampićima.

A dok ne naučim sve o Bosni i dok bolje ne svladam pisanje, ostaje mi samo onaj neminovni, višekratno ponovljeni zaključak: kao jedini istinski pobjednici u 'našim' ratovima devedesetih izišle su tri dominantne vjerske zajednice, odnosno njihovi institucionalizirani predstavnici. Čak i tamo gdje se njihova (stvarna ili samo deklarativna) pastva našla na oružjem poraženoj strani, dvije kršćanske crkve i jedna islamska zajednica izvojevale su pobjedu. Nikad prije nisu uživale u većoj moći, ničim zarađenoj imućnosti i utjecajnosti na kompletna društva. Da nije tako, za Dedu Trampića ne bi se sad najednom pročulo od Doboja sve dovde, ne bi ga bilo po internetima jer ne bi bilo moguće da licemjerni formalni propovjednici općeljudske ljubavi zabranjuju istinsku vječnu ljubav, iskrenost, poštovanje prema roditeljima i nakon smrti... A sve pozivajući se na ovozemaljske zakone!

Jednoga dana, nije važno kada ali siguran sam, u Doboju će doći do ekshumacije, izgrobljavanja i pregrobljavanja. I znam u kojem će smjeru ta selidba ići: sa Šušnjara na Humku, ne obrnuto! Jest, prvo će Almasa bezglasno zavapiti: 'Premjestite mene Dedi!' ali on se neće pokolebati. Tjerat će i s onog svijeta pravdu i bit će opet na kraju kako on kaže: njegove će zemne ostatke premjestiti do njezinih, tamo gdje im je odavna namijenjeno biti, tamo gdje je Dedo odmah, unaprijed, dao uklesati i svoje živo ime. Tamo gdje je, bando lopovska, osamnaest godina uplaćivao samo zato da jednom bude sahranjen kao čovjek i kao muž!           

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala