Na prvi pogled lako je složiti se sa zahtjevom da se političari imaju pristojno ponašati u svakoj prilici. Zamorno je promatrati te mediokritete na naslovnicama i ekranima, čak i kada pokušavaju ostaviti civiliziran dojam. Pritom ne želim reći ništa ružno o mediokritetima. Svatko ima pravo na prosječnost i nedostatak mašte. To je tako česta i tako ljudska osobina, gotovo topla, intimna, veličanstvena u svojoj običnosti.

No je li uputno zahtijevati od naših političara da se pristojno ponašaju? Je li to uopće u skladu s onim strogim njemačkim izrazom koji je, mislim, skovao željezni Bismarck, a glasi Realpolitik

Nepristojnost je, naime, jedina prilika u kojoj mediokritet može iskazati određene znake svojeg postojanja. Poželjno je imati bilo kakvu osobinu samo da je osobina. Slično se ponaša razmaženo dijete kada probuši balon i samozadovoljno promatra učinak tog poduhvata, ali razočarano nailazi na negodovanje ili, u najboljem slučaju, usiljen smijeh. Osim što im pružaju jedinstvenu priliku da postoje, nepristojni ispadi stranačkih čelnika su poželjni i zato jer daju izravan uvid u političke programe, političke namjere i stanje umova u stranačkim vodstvima i, uopće, u strankama.

Incident koji se zbio prošlog tjedna utoliko je indikativan i paradigmatičan.

Podsjetimo se, jedan od stranačkih čelnika SDP-a izjavio je da je vrh HDZ-a zločinačka organizacija.

Pukao je balon. Dogodio se nestašluk koji bi trebao razveseliti ukućane, ali ostalo je nepoznato zašto SDP, ako je u posjedu saznanja da je vrh HDZ-a zločinačka organizacija, nije pokrenuo zakonom predviđen postupak zabrane i raspuštanja te stranke i podnio kaznene prijave protiv osoba koje su njeni pripadnici, sve sukladno definiciji zločinačke organizacije iz Kaznenog zakona. Čini se da SDP nije pred nadležnim tijelima sudbene vlasti pokrenuo takve postupke, a i da jest, vrh HDZ-a još uvijek je zaštićen presumpcijom nevinosti. Nema potrebe naglašavati da je presumpcija nevinosti vrijednost koja svojim značenjem nadilazi i SDP i HDZ i predstojeću predizbornu kampanju koja će, očito, biti vrlo zamorna. Nije problem u tome što SDP-u nedostaje dobar pravni savjetnik, nego prije svega u zastrašujućem nedostatku smisla za humor. Problem teze o 'zločinačkoj organizaciji' je u tome što pokušava biti duhovita, a neduhovita je kao i one, do iznemoglosti varirane, dosjetke o brošu, torbici ili o juhi koju predsjednica Vlade kuha ili ne kuha. SDP podsjeća na gnjavatora koji u društvu uporno i nadugačko priča stare viceve, a nitko mu se, valjda zbog starog prijateljstva ili sažaljenja, ne usuđuje reći da umukne.

HDZ je ispravno reagirao na taj incident. Kao stranka instinkta i nagona, naslutio je da je riječ o lošem vicu i odlučio da neće tužiti čelnika SDP-a. Do toga se nije došlo racionalnom prosudbom nego pukom intuicijom. Ta stranka nikada nije temeljila svoje djelovanje i svoj program na zdravom razumu nego na niskim strastima, i tako je još jednom razotkrila stanje svojih umova.

Politička metodologija HDZ-a temeljila se otpočetka na proizvodnji zabune i obmane, pa je u skladu s tim – povodom već slavne polemike o 'zločinačkoj organizaciji' – lansirala sintagmu 'Miloševićeva Jugoslavija', misleći, pretpostavljam, na onog ratnog zločinca koji je rođen 1941. u Požarevcu, po čijem nalogu je još ujesen 1990. donijet ustav Srbije kojim je ta republika proglasila neovisnost i suverenost i tako srušila Jugoslaviju, a poslije, za svaki slučaj, radi osiguranja tog postignuća izvršila agresiju na Hrvatsku. U poduhvatu razbijanja Jugoslavije HDZ je imao drugorazredno značenje. Kada – s potpunim pravom – kaže da je Hrvatska bila žrtva agresije, HDZ samo podcrtava svoju pasivnu ulogu, jer žrtva i nije u poziciji da nešto razbija ili ruši. Sintagma 'Miloševićeva Jugoslavija' ima smisla koliko i izjave da je Hitler bio filosemit, Staljin pristaša tržišne privrede, 'Kosovo je Srbija' ili 'Zemlja je ravna ploča'. Istina, Republika Hrvatska je 1995, u vrijeme HDZ-ove komotne parlamentarne većine, vojnički pobijedila fantomsku i nacionalističku, takozvanu Krajinu, što je tom istom Miloševiću savršeno odgovaralo, tako da ostaje nejasno kada i kako je HDZ 'pobijedio' Miloševića, jer vjerojatno ne bi nikada ni došao da vlast – niti bi se održao na vlasti – da Milošević prethodno za to nije stvorio preduvjete svojom manijakalnom i zločinačkom politikom.

To je samo jedan od mnogih i ilustrativnih primjera HDZ-ove upornosti u ponavljanju besmislica. Postoji trenutak u kojem političke organizacije počnu vjerovati u vlastitu propagandu i kada ritualnim ponavljanjem istih mantri upadnu u stanje autohipnoze: sve-što-smo-učinili-je-divno, pa i ono što uopće nismo učinili. Kao stranka podsvijesti i stranka eksperata za hipnozu, obmanu i samoobmanu, HDZ je postao žrtva vlastitog mentaliteta. Odaberimo nasumce nekoliko primjera:

– Ponavljat ćemo da je Jugoslavija bila Miloševićeva i da smo ga pobijedili. Dok ide – ide, a poslije ćemo vidjeti.

– Skupljat ću slike Vlahe Bukovca. Dok ide – ide, a poslije ću vidjeti. Konačno, nitko ne može reći da nije bio značajan slikar.

– Kao član nadzornih odbora, bit ću u prilici pustiti na volju svojoj pohlepi. Dok ide – ide, a poslije ću vidjeti. Samo jednom se živi. Isplati se pokušati. Pa što bude.

– U pregovorima s Europskom unijom imamo problema s pravosuđem. Malo kozmetike ne škodi, ali jasno je da ćemo učiniti sve da pravosuđe ostane onakvo kakvo nama odgovara. Ako se pokaže da u Bruxellesu nisu naivni kao što se čini da jesu, vidjet ćemo.

– Uporno ćemo ponavljati da izlazimo iz ekonomske krize, iako zapravo ne poduzimamo ništa da bi zemlja izišla iz krize. Zaboga, ako nešto doista poduzmemo, lišit ćemo sebe najvažnijih i najslađih poluga vlasti. I zato dok ovako ide, a nekako još ide – neka ide, a poslije ćemo vidjeti.

Živjeti od danas do sutra, poput Scarlett O'Hare, neodoljivo je šarmantno, ali ne kada se takav životni stil financira iz državnog proračuna. Kao i Zameo ih vjetar, ovaj film predugo traje i trebat će nam strpljenja dok na spomen HDZ-a ili SDP-a ne budemo u prilici reći:

– Frankly, my dear, I don't give a damn.