Najprije nešto čime će mnogi sigurno biti iznenađeni. Prema ovom najnovijem susretu Josipović - Tadić, koji počinje danas u Zagrebu, a završava sutra, treba biti vrlo suzdržan, ako hoćete i strog. Kako, pobogu, pa ta njihova prijateljska suradnja odavno je odjeknula preko granice, podržavaju to svi, od Bruxellesa i Washingtona do, što je najvažnije, glavnine hrvatske i srpske javnosti?!

E, baš zato. Kada su prije desetak godina počeli prvi ovakvi susreti i isprike za ratne zločine, u objema zemljama to je mrzovoljno primljeno, posebno u veteranskim i sličnim udrugama. Tada sam smatrao da treba plivati uz struju i na svaki način podržati te prve korake, naprosto zato što su bili dobrodošli, a i danas su. Ali sada kada se klima u objema zemljama bitno promijenila u korist tih susreta i kada su se oni toliko ustalili da mogu podnijeti prigovore, te im prigovore bogami treba i uputiti.

Pa, evo. Nakon što su prije tri tjedna dva predsjednika izrekla svaki svoju ispriku, Tadić na Ovčari, a Josipović u Paulin Dvoru, to je mnoge toliko očaralo da su čak i neki hrvatski kolumnisti s desnice iznenadili tvrdnjom da je time definitivno završen srpsko-hrvatski rat. Avaj, prevariše se. Praktički istodobno, počelo je verbalno puškaranje oko toga 'tko je započeo rat', pa je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Vojislav Stanimirović izjavio da su prvi pucnjevi i ubojstva u Vukovaru u ljeto 1991. došli s hrvatske, ne srpske strane. Odmah zatim policija je uhapsila ili pokušala uhapsiti osumnjičene za ubojstvo dvanaest hrvatskih policajaca u proljeće te iste godine u Borovom Selu, što nisi mogao shvatiti drukčije nego kao ljutiti odgovor Stanimiroviću – eto ti tko je prvi počeo!

Da se razumijemo, nije u krivu ni Stanimirović kada govori o prešućenoj likvidaciji 20-ako vukovarskih Srba koje su pobili Merčepovi kileri ni oni kojima je dužnost otkriti i kazniti počinitelje zločina u Borovu Selu. Ali, brate mili, sve ima svoje vrijeme. Ako se godinama, čak desetljećima, ništa nije napravilo na rasvjetljavanju i kažnjavanju ta dva zločina, zar je trebalo čekati da Josipović i Tadić krenu u dosad najambiciozniju pomiriteljsku misiju, pa baš sada izaći s time?! Ako se i ne radi o svjesnom podrivanju te misije, svakako se radi o nasilju nad povijesnim uspomenama Drugih i Drukčijih, iako, bez brige, nije to nimalo usamljen slučaj.

Prvo uhićenja krivaca, onda isprike

Sigurno ste već primijetili da se u Hrvatskoj relativno pristojno obilježava praznik antifašističkog ustanka, ali se Hrvatska televizija svake godine potrudi da ga, štono veli jedan moj bivši kolega iz Ferala, 'zasere' tako što baš tog dana podsjeti na neki partizanski zločin. U Srbiji nije ništa bolje, prije gore. I ondje se primjereno obilježi dan antifašističkog ustanka, iako na nešto skromnijoj razini, ali kakva korist od toga kada su ga neki ljudi iz vlasti 'zasrali' tako što su svoje urede 'ukrasili' portretima Milana Nedića ili statuama Draže Mihailovića? Drugim riječima, u objema zemljama povijesno pamćenje slabo je cijenjena disciplina, pa ako je tako s Drugim svjetskim ratom, zašto bi bilo drukčije s ovim iz devedesetih, na koji Josipović i Tadić pokušavaju staviti točku.

E sad, gdje su tu njih dvojica? Ako se iz dosadašnjeg dijela ovog teksta stekao dojam da su njih dvojica besprijekorni pioniri pomirbe koji moraju lomiti otpore da ostvare što su naumili, moram to korigirati. Već sam na ovom portalu pisao da njihov hvaljeni posjet Ovčari i Paulin Dvoru neće ispuniti svoj simbolički cilj dok god se ne privedu i kazne počinitelji zločina ma gdje se dogodili, u ovom slučaju Goran Hadžić i Tomislav Merčep, i dok god dvojica predsjednika ne učine sve da se to dogodi (tu je Tadić, s obzirom na ovlasti, puno pozvaniji, ali ni Josipović ne može pobjeći od te obaveze). To je naprosto elementarna logika stvari koju ničim ne možeš prevariti.

Uhapsi ti i kazni, druškane, koga treba kazniti i uhapsiti, a za ostalo ćemo lako. Poslije toga isprike dolaze kao prirodni završetak stvari, a ne, što sada gledamo, kao treštave predstave koje natkriljuju sve ostalo. U tome je glavni problem. Previše je tu predstava koje tobože žele jednom za svagda staviti točku na ratne devedesete, a zapravo ih pretvaraju u lošu beskonačnost, koju se onda, što je najgore, još i krčmi u najprizemnije političke svrhe. Zar nije prozirna predstava da se s punih dvadeset godina zakašnjenja baš sada, pred hrvatske parlamentarne izbore, najavljuju tužbe protiv odgovornih za logore u Srbiji?

Pa kome treba takva pravda spora kao vlak s pola polomljenih kotača, koji ipak stiže točno u minutu kad to vladajućima u Banskim dvorima odgovara? Osim toga, zar nije očito da se time daje alibi za predstavu koja paralelno traje u Srbiji, gdje Boris Tadić ne dopušta hrvatskim logorašima da posjete mjesta svog tamnovanja (Stajićevo) jer, kako tvrde neki tamošnji mediji, to i nisu bili logori, nego 'centri za zadržavanje'? I tako, umjesto da pravosuđa u Hrvatskoj i Srbiji počiste ratni krš iz devedesetih, gledamo igrokaze političara s obje strane koji na tom kršu izvode svoje pomirbene piruete bez ikakvog trajnog smisla.

Tu, u krajnjoj liniji, spadaju i ova učestala druženja Josipovića i Tadića, kojima se upravo moraš narugati kad se zna da se radi o šefovima država koje se međusobno optužuju za genocid. Kako se, dragoga ti boga, uopće mogu pomiriti zemlje koje terete jedna drugu za najteže zločine koje pripadnici ljudskog roda mogu počiniti jedni nad drugima? I može li se uopće takve optužbe povući, kako sada pokušavaju uglaviti ova dva dobrohotno udružena gospodina? Da budem jasan, čvrsto vjerujem da nije bilo genocida ni Srba nad Hrvatima ni Hrvata nad Srbima, bilo je 'samo' teških zločina.

Ali to, eto, ni jednim ni drugima nije dovoljno, pa gledaš čudovišno napuhavanje vlastitih ratnih stradanja, kao da je objema stranama strašno žao što ih ona druga nije još više ubijala, silovala, progonila, zatvarala. Ali, badava ti sve, u to više nikoga ne možeš uvjeriti. Previše je onih koji parazitiraju na toj nedovršenoj prošlosti i previše onih koji su uvučeni – i Josipović je, ne zaboravimo, svojedobno sudjelovao u pisanju tužbe protiv Srbije – da bi se moglo natrag.

Tako je možda i bolje. Neka tužbe ostanu na snazi kako bi se njihovim odbijanjem na sudu dvije strane suočile s iracionalnošću u koju su se naglavce bacile. Možda to pomogne da se sadašnji uzlaz međudržavnih odnosa ne pokaže kao hodanje po oblacima.