'Mi trenutno ne možemo naći jednog jedinog menadžera u Hrvatskoj kojeg bih mogao poslati u Rusiju. Vjerujte mi, kod nas trenutno nema takvog čovjeka koji bi imao znanja i sposobnosti razumjeti njihovo okruženje i tržište. Čovjeka koji bi tamo mogao napraviti veći posao.'

Riječi su to jednog od najvećih hrvatskih poduzetnika s početka 2013. na javnosti zatvorenom sastanku. Među milijardama napisanih riječi, i onih koji će tek biti, o Agrokoru i situaciji u kojoj se nalazi hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini upravo se u ovima krije uzrok, ali i, što je još važnije, moguće rješenje problema.

Činjenica da među upravljačkim kadrovima privatnih i javnih tvrtki nedostaje znanja i sposobnosti nikoga ne bi trebala čuditi. Još se manje tome treba čuditi u hrvatskoj politici.

Kronizam i nepotizam kao osnovni mehanizmi zapošljavanja i napredovanja izravno su ugrađeni i njegovani u društvenom tkivu Hrvatske prethodnih 27 godina – kako u javnom tako i u privatnom sektoru. Društvo smo koje tek deklarativno cijeni znanje i obrazovanje, a u stvarnosti od učenja zaziremo, dok one koje znaju i mogu iz užitka prezremo i nepodnošljivom lakoćom otjeramo.

Kako tonemo: crno na bijelo

Podaci o cjeloživotnom učenju ukazuju na to da smo među zemljama Europske unije na samom dnu. U odnosu na 10,8 posto u 28 država EU-a, u Hrvatskoj se tek 3,2 posto stanovnika u dobi od 25 do 64 godine obrazuje. Za mnoge od nas obrazovanje i učenje završavaju u trenutku dobivanja srednjoškolske svjedodžbe ili fakultetske diplome, fotografije s buketom i ručka s obitelji i mentoricom. Ponašamo se kao da su nas škole pripremile za život znajući da naše obrazovanje nažalost to ne čini.

Rezultati na ispitivanjima PISA u sva četiri navrata kada smo sudjelovali ukazuju na to da naši petnaestogodišnjaci postižu ispodprosječne rezultate u sve tri funkcionalne pismenosti – matematičkoj, čitalačkoj i prirodoznanstvenoj.

U deset godina rezultati ili stagniraju ili kao u slučaju prirodoznanstvene pismenosti padaju. Udio onih koji nisu funkcionalno pismeni, u slučaju matematičke pismenosti 2015. bio je 32,1%, a u slučaju prirodoslovne pismenosti 24,6%. To ne znači da naši učenici ne poznaju osnovne prirodoslovne koncepte, ne znaju čitati, pisati, zbrajati i oduzimati, jer to sigurno znaju, već da ni na osnovnoj razini nisu sposobni usvojena znanja primijeniti u životnim situacijama.

Ništa nije bolje s onima koji bi trebali voditi ovu zemlju i tvrtke koje posluju, surađuju i natječu se s drugima u zemlji i širom svijeta. Na najvišim razinama funkcionalnih pismenosti nalazi se tek neznatan dio hrvatske populacije, a upravo na tim pojedincima države temelje svoj inovacijski, tehnološki i gospodarski razvoj.

Tek 5,6 posto hrvatskih učenika ostvaruje dvije najviše razine matematičke pismenosti 2015. u usporedbi s 15,1% u Kanadi, 19,3% u Švicarskoj, 10,3% u Češkoj 10,4% u Sloveniji, 12,2% u Poljskoj, a u Estoniji 14,2 posto.

Kako su se karte dijelile 90-ih? 

Da stvari ogolimo do razine potpune jasnoće, tek jedan posto naših učenika doseže najvišu razinu matematičke pismenosti, a to su oni koji će biti budući vrhunski znanstvenici, ali i političari i menadžeri, dok ih je u Poljskoj, Estoniji i Sloveniji tri puta više. Kada se tome pridoda da ne poznajemo osnovne ekonomske i financijske pojmove jer to naša akademska zajednica ne smatra temeljnim znanjima i važnim dijelom odgoja i obrazovanja, ne treba čuditi da smo kao pojedinci i kao društvo u ovakvoj situaciji.

Godine 2030. ti naši petnaestogodišnjaci trgovat će, surađivati, poslovati, davati kredite i zaduživati se i boriti u još povezanijem svijetu. Taj će svijet još više biti utemeljen na znanju i sposobnostima nego ovaj iz 2017. te posebice onaj s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, kad su se karte ovdje podijelile.  

Dok je igra uključivala isključivo labirint poznanstava, međusobnih usluga, kvaziideoloških dresova, nejasnog odvajanja privatnog i javnog i nepostojanja pravila u bazenu poznatih dimenzija i dubine koja ne prelazi vrat nije bilo boljih plivača od nas. Ipak, kad se bazen proširio i produbio te počeo uključivati potrebe i pohlepe drugih, ali i potrebu da akcije i okruženje drugih predvidiš i razumiješ, čini se da se utapamo. U tom će bazenu filipinski, ruski, njemački, slovenski i poljski morski psi biti još veći, jači i opasniji. 

Nedostatak je znanja i sposobnosti osnovni razlog za naše trenutne nedaće i one koje će tek uslijediti. Društvo koje ne cijeni znanje i u kojem nema sustavnog razvoja potencijala i sposobnosti nema baš nikakvu šansu u 21. stoljeću.  

Ako ne želimo biti znanjem siromašna zemlja, girica među velikim ribama, potrebna je radikalna promjena odgoja i obrazovanja. Duži je to put od onoga od Voronježa do Saratova koji treba prevaliti imaginarni hrvatski menadžer razmišljajući o plasmanu grickalica punjenih kikirikijem na ruskom tržištu. Složeniji nego što je instinkt i trajanje prosječnog hrvatskog političara. Duži, složeniji, ali i jedini moguć i ispravan.

Od travnja 2017., abeceda bi u Hrvatskoj trebala počinjati s A kao …….