Među deset najuspješnijih zemalja u posljednjem OECD-ovu istraživanju znanja i naučenih vještina (PISA) petnaestgodišnjaka, Južna Koreja je s donedavnog čela pala na sedmo mjesto iz matematike i jezika, a iz prirodnih predmeta na jedanaesto. Odlično u usporedbi s Velikom Britanijom ili Hrvatskom, ali loše za zemlju koju bije glas da ima jedan od najrigoroznijih obrazovnih sustava u svijetu.

Razlog vjerojatno nije labavljenje sustava obrazovanja, nego uzavrela politička klima i društvo poljuljano korupcijskim skandalima. Najnovija odluka Ustavnog suda o opozivu predsjednice države Park Geun-Hye i uhićenje potpredsjednika i nasljednika Samsung konglomeracije Jaya Y. Leeja zbog sumnje u korupciju, pokazuje ozračje u kojemu vrhunske ocjene, bubanje do besvijesti i diplome elitnih sveučilišta ne moraju neupitno, kao do sada, biti prvi i jedini kriteriji uspona u poslu i društvu azijskoga tigra.

A djeca u konfucijanskoj kulturi u kojoj je važna marljivost, upornost i opet marljivost, plaćaju i nadalje golemu cijenu.

'Mrzimo školu' - napisale su dvije 16-godišnje učenice iz južnokorejskog grada Daejeon u oproštajnom pismu i s mosta se bacile u smrt. Dosta im je bilo ubitačnog dnevnog drila koji za njihove vršnjake počinje redovnom školskom nastavom od sedam do 16, nakon kratke stanke nastavlja do 22 učenjem u privatnim ustanovama zvanima hagwon i ponavljanjem naučenog do jedan poslije ponoći. Prosječan srednjoškolac jedva skupi pet sati sna, a vikendi i praznici također su mu puni štrebanja i virtualnih pouka ako se želi pristojno pripremiti za polaganje zastrašujuće rigoroznog sineunga, provjere sveukupnog stečenog znanja i spremnosti za studij na nekom od elitnih sveučilišta.

Samoubojstava učenika ima i drugdje, ali nigdje koliko u Južnoj Koreji. Zemlja godinama drži neslavno prvo mjesto po broju tinejdžera riješenih da na taj način prikrate učeničke muke i izbjegnu ispitni pakao sineunga. Od 100 samoubojstava maloljetnika 2003., broj se 2009. udvostručio i do danas se ne smanjuje. Od 30 razvijenih zemalja najviše južnokorejske djece u dobi od 11 do 15 godina pati od akademskog stresa, a 20 posto školaraca razmišlja o smrti.

Južnokorejski učenici možda jesu depresivniji od drugih, ali azijska djeca i drugdje uče do iznemoglosti. Rezultati su vidljivi: od 72 zemlje uključene u PISA-u, Singapur je izbio na prvo mjesto i u matematici, materinjem jeziku i prirodnim predmetima. Od deset najboljih zemalja u poznavanju materinjeg jezika, četiri su iz Azije, a u matematici čak sedam prvih mjesta zauzimaju Azijati.

Vrhunsko obrazovanje u tim je sredinama nacionalna opsesija, noćna mora roditelja koji svojoj djeci već u vrtićko doba plaćaju instrukcije u osnovnim predmetima da steknu prednost pred vršnjacima. Gutanje astronomskih količina informacija u azijskom je obrazovanju duga tradicija, a visoke ocjene presudna pretpostavka za profesionalni uspjeh.

Mali Singapurci u prvi osnovne stižu s već pročitanim 'Harryjem Potterom', žongliraju osnovama matematike i sporazumijevaju se na stranom jeziku. Na policama singapurskih knjižara najviše se nudi knjiga o roditeljskoj pomoći djeci pri učenju. Studenti pedagogije biraju se među pet posto najuspješnijih na državnoj provjeri znanja, a nastavnici i profesori su društvena elita. 'Mojem su sinu trebale dvije mučne godine žestokog učenja da dostigne svoje vršnjake u razredu', kaže mama iz Kanade s privremenim boravkom u Singapuru, u kojem joj dijete pohađa lokalnu školu. Kada su nedavno grupi južnokorejskih 15-godišnjaka dali matematičke zadatke za britanske maturante, ovi su ih riješili za upola kraće od predviđenog vremena sa sto posto točnih odgovora.

FINSKI POUČAK: Imaju jedan od najboljih obrazovnih sustava, a opet ga mijenjaju

'Nije važno misliti svojom glavom, najvažnije je biti bolji od drugih', kaže Tom Owenby, nastavnik engleskog nakon petogodišnjeg iskustva u jednoj srednjoj školi u Seulu.

Svatko mora biti prvi, najbolji, najbrži. Moto nekih vrtića u Singapuru glasi 'istraživati, učiti, razmišljati', nema mjesta igri. Izrazito stratificirano društvo opsjednuto formalnim obrazovanjem kakvo je korejsko ne može zamisliti samouke tajkune, tajnice bez provjerene diplome, kupljene ispite, klonirane znanstvene radove ni autoplagijate doktorskih radova. U gospodarsku i društvenu elitu ulazi se samo s diplomama prestižnih sveučilišta, a ni djevojke ni dečki ne stupaju u brak s partnerom nižeg obrazovnog stupnja od njihova.

'Ne prođemo li na sineungu, cijeli će nam život biti neuspjeh, govorili su nam nastavnici, jer je sineung prvi (i zadnji) korak u životnom uspjehu, konačni cilj i konačna odrednica našeg života. Mislili smo da nakon uspješnog testa svijetla budućnost dolazi sama po sebi', kaže 25-godišnji diplomirani biolog iz Singapura.

Sineung traje osam sati, a u Južnoj Koreji toliko je važan da zrakoplovi odlažu polijetanje tijekom dijela testa iz engleskog koji traži slušanje jezika. Uoči ispita zaposlene majke učenika dobivaju slobodne dane da im budu pri ruci. U crkvama i hramovima masovno se moli za dobar uspjeh. Zatvaraju se trgovine i uredi zbog smanjenja gužve na cestama. Ako kasne na ispit zbog gužve u prometu, lokalna policija učenicima organizira prijevoz taksijem. U sjevernom dijelu Kine pogođenom poplavama učenike su na ispit prevozile vatrogasne brigade. Desetine tisuća članova obitelji u Kini ispraćaju autobuse djece na ispit transparentima podrške kao da je riječ o odlasku nacionalne momčadi na svjetsko nogometno prvenstvo.

Krilaticu 'znanje je moć' u azijskim sredinama shvaćaju doslovno, zbog čega roditelji – da bi im djeca postigla nešto moćno - za njihovo školovanje dižu kredite, prodaju stanove, godinama ne odlaze na godišnji, odriču se zdravstvenog osiguranja i uplata za mirovinsko, upadaju u dužničko ropstvo, jer posuđeni novac 28 posto Korejaca nije u stanju vratiti. Troškovi školovanja rastu do neslućenih razmjera, ne samo u Južnoj Koreji ili Singapuru, nego i na Tajvanu i Hong Kongu. Ali ne zbog troškova javnog obrazovanja, nego zbog dodatnih lekcija i instrukcija za utvrđivanje gradiva u privatnim institucijama zvanima hagwons, masovnim uzgajalištima uspješnih đaka kojima su južnokorejski roditelji samo u 2014. ostavili 18 milijardi dolara.

Još pred koju godinu u Južnoj Koreji je nešto više od 70 posto učenika nakon redovne nastave odlazilo na privatne instrukcije, najviše na svijetu, za što su roditelji izdvajali 20 posto godišnjih primanja, a sada ih u Singapuru prima 80 posto osnovaca i 60 posto srednjoškolaca. U Singapuru se usto može birati među 10.000 online kursova za unapređenje znanja. Izvanškolsku privatnu nastavu koristi devetoro od desetoro djece iz kineskih obitelji srednjeg staleža. U Južnoj Koreji u 100.000 hagwonsa radi više privatnih instruktora nego što ima nastavnika u javnim školama, a najbolji od njih na nastavi i online instrukcijama godišnje mogu ubrati do četiri milijuna dolara. Još 1980. država je zabranila hagwonse, jer stvaraju jaz između bogatih i siromašnih, ali se od toga brzo odustalo zbog procvata crnog tržišta. U Singapuru su, umjesto vrtića, otvoreni lanci hagwonsa za najmlađe s filijalama u šoping centrima. Izgrađena je cijela industrija privatnog doobrazovanja.

Unatoč silnom novcu i utrošenom vremenu, stručnjaci nisu sigurni koliko je privatno dodatno obrazovanje doista učinkovito, no spirala novih zahtjeva i straha od neispunjenih očekivanja vrti se iz godine u godinu. Ali obrazovanje je na ovim prostorima odavna bio važniji ključ društvenog uspjeha nego na Zapadu. Tko je u kineskom carstvu želio služiti na dvoru, morao je polagati mnoge ispite – samo je učenje kineskog pisma trajalo nekoliko godina. Korijeni sineunga sežu u deseto stoljeće, kada su kandidati za javnu službu morali prolaziti rigorozne testove, ali ne samo oni nego svi koji su željeli osigurati visok društveni status svoje obitelji.

Takav sustav u Južnoj Koreji srušen je početkom 19. stoljeća kada je postala japanska kolonija, a Korejci građani drugog reda. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je jedva 20 posto pismenog naroda. Koreja danas ima 180 koledža i sveučilišta, nepismenost je nepoznat pojam, na svakih 500 stanovnika dolazi jedan doktor znanosti, a zemlja se diči jednom od najuspješnijih ekonomija svijeta s 40.000 posto povećanim BDP-om od 1962. Sve je krasno, osim što su djeca depresivna.

'Mi nemamo dovoljno prirodnih resursa, jedini naš resurs jesu obrazovani ljudi. Svaki vrhunski obrazovan čovjek veliki je dobitak za zemlju, ali ne i za sebe samoga', kaže Kim Mee Suk s Korejskog instituta za zdravlje i socijalnu skrb, komentirajući sve ozbiljniju zabrinutost zbog psiholoških i društvenih posljedica obrazovnog mazohizma. 'Vrijeme je da uspjeh počnemo doživljavati na različite načine. Biti sretan također je uspjeh', kaže ona.

Kočnice pomalo počinju popuštati, iako u gotovo 80 posto korejskih škola učenicima brane emocionalne veze, zanemaruje se fizička aktivnost (neke škole ni nemaju sportske dvorane), a pedagoge zabrinjava nedostatak osjećaja zajedništva. I u Singapuru polako mijenjaju sustav, ostavljajući učenicima malo više prostora za slobodne aktivnosti i hobije, potičući ih na druženje, pomaganje drugima i stvaranje osjećaja zajedništva.

Unatoč drilu, južnokorejski učenici nisu više prvi od prvih, ali to ni ne moraju biti, tvrdi njihov bivši ministar obrazovanja Ju Ho Lee, jer kaže:   

'Sustav mjerenja uspjeha samo prema rezultatima testova možda je bio važan u doba industrijalizacije, ali u novoj digitalnoj ekonomiji to više nije. Danas su jednako važne kreativnost i mašta'.