Sandžački muftija Muamer ef. Zukorlić, trseći se uporno da sebi izbori političku nišu i mjesto u srbijanskom sustavu stvarne vlasti, opet je priredio nepotreban i štetan skandal. Prije neki dan optužio je vlast u Srbiji za 'diskriminaciju Bošnjaka i asimilaciju bošnjačke djece' jer da je to svrha proslave Sv. Save, 27. siječnja. Taj drevni svetac tu je, naravno, posve nedužan, kao što ćemo vidjeti; ovdje je o politici riječ.

Naime, Sv. Sava je prije i iznad svega začetnik i zaštitnik školstva i zdravstva i osnivač samostalne Crkve u Srba. Kroz stoljeća postao je folklorna pojava, junak narodnih priča u kojima nadmudruje đavla svaki puta. Pravoslavna crkva, međutim, nije osobito držala do njega: u crkveni kalendar ugurao se tek za Balkanskih ratova 1912-1913. Zanimljivo je da on nije obiteljska slava, poput drugih svetaca. Tek nakon Prvoga svjetskoga rata Sv. Sava postaje školska slava u sklopu stvaranja 'svetosavlja', nove i umjetne ideologije ekstremno desnih krugova u Crkvi i oko nje. Za vrijeme komunizma nije se službeno slavio, da bi se u škole vratio 1990. kao neradni dan i školska slava.

E, tada su nam se mrakobjesni popovi na vrh glave popeli sa 'svetosavljem'. Mirko Đorđević, blagi i mudri stručnjak za usporednu teologiju, podsjeća da u osmostoljetnoj povijesti Crkve nije bilo 'sličnog mahnitanja' ovome koje se sada nudi kao 'svetosavlje'; dapače, podsjeća da je zadnji puta to isticao kvislinški ministar u Nedićevoj vladi, neki Olćan: on je obećavao da će nam Berlin i Hitler donijeti 'novu svetosavsku Srbiju'. Takovo mrakobjesno 'svetosavlje' izmislili su tridesetih godina prošloga stoljeća vladika Nikolaj Velimirović, notorni antisemit i simpatizer nacizma i slični njemu. Danas se takovo 'svetosavlje' javlja na krajnjoj reakcionarnoj desnici u Crkvi i sličnim političkim strankama kao ideologija koja tumači i pokriva sve. Crkva, nažalost, dosad nije imala ni snage ni sabornosti da nedužnoga Savu obrani od takvi podlih zloupotreba i krivotvorenja.

Tko je bio Sveti Sava?

Povijesno gledano, Rastko Nemanjić, kasnije Sava, bio je prije i iznad svega inteligentni državnik, političar i diplomat. Kod Pape je isposlovao kraljevsku krunu (i suverenitet) za tadašnju Srbiju, izborio se za samostalnost Crkve od Bizanta i postavio temelje buduće države, uveo je škole i bolnice. Upravo stoga se i bio postrigao i postao monah, svakako ne radi povlačenja u duhovne sfere; naprotiv – da bi bio efikasniji političar. Dok dlanom o dlan postao je arhiepiskop i glava samostalne Crkve.

Razumljivo je, dakle, zašto crna reakcija u Crkvi i oko nje pokušava zloupotrijebiti njegov lik i djelo u svoje opskurantističke svrhe koje graniče s autentičnim srpskim fašizmom jednog Dimitrija Ljotića. Nije, međutim, razumljivo zašto muftija Zukorlić takve marginalne težnje uzima ozbiljno i na njih se oslanja u svojim kukanjima. Efendija bi, kao klerik obrazovan i bistar, morao znati prave razmjere i značaj Sv. Save kao povijesne ličnosti i pravo značenje političke zloupotrebe toga sveca. Muftija je, međutim, općepoznati drski demagog s ambicijama beskonačnim: on se pokušava nametnuti za jedinog vođu muslimana Bošnjaka u cijeloj Srbiji, konkurirajući sandžačkim političarima, prije svega Rasimu Ljajiću. Izazvao je raskol u islamskoj zajednici – uz pomoć Koštuničinog režima koji mu je ponudio sjajnu ispriku postavljajući beogradskog poglavara zajednice za praktički reisa, premda ne i formalno. Zukorlić se tako oslanja na reisa Cerića i Sarajevo. Vozi se u više debelih džipova s oružanom pratnjom; njegovi ljudi i rođaci zauzimaju strateške pozicije po Sandžaku; svadljiv je i sujetan. Tužio je jedne novine zbog naivne i ne baš duhovite fotomontaže i traži 100 milijuna eura odštete – kao da je Poslanik osobno. Osnovao je političku stranku koju vodi njegov šurjak; pokušava svim sredstvima zadobiti presudnu većinu u Bošnjačkom nacionalnom vijeću kao predstavničkom organu manjine. Njegovi ljudi izazivaju incidente po Sandžaku, govori se i o reketu...

Takav jedan 'postmoderni' i nezasitni muftija, dakle, uočio je svoju priliku u kontekstu socijalne krize u Sandžaku čije je gospodarske uspjehe pojela opća kriza i koji živi od šverca sa Kosovom, ali i u slabosti trenutačne vlasti u Srbiji koja nije u stanju ponuditi Sandžaklijama nikakav drugi izlaz. Muftija traži novu 'partizansku autonomiju Sandžaka', kratkotrajnu i tada (1944) efikasnu mjeru Narodnooslobodilačke vojske, sve prijeteći Sarajevom i reisom Cerićem ako mu se ne udovolji. Naravno da na čelu svoje buduće džamahirije vidi sebe i svoje pristalice. Incidente izaziva u svakoj, pa i najbanalnijoj, prilici: je li taj neki plac bio vakufski nekada, bir vaktile, pa ćemo se sada pobiti s policijom jer grad Novi Pazar tu hoće sagraditi školu ili vrtić, na primjer.

Nije, dakle, nikakvo čudo što se je muftija Zukorlić prisjetio svetosavskog školskog praznika i počeo zapomagati zbog 'diskriminacije i asimilacije djece'; do sada to nije radio. Pritom nitko djecu ne tjera u crkvu, to je rutinski neradni dan sa 'svečanom akademijom', ako ima tko i čime; čak ni tu prisutnost nije obavezna. Ostale vjerske zajednice – katolička, reformirana i židovska – ogradile su se od muftije upravo u tom smislu. Oni ne vide ništa zlokobno u slavljenju jedne povijesne ličnosti koja je postavila temelje države, samostalne Crkve, školstva i zdravstva još u ranom srednjem vijeku, kad nije bilo ni Srba, ni Hrvata u današnjem smislu riječi, ni pravoslavaca, ni katolika. Da ima danas bogumila, možda bi oni imali razloga za gunđanje – ali ih nema.