Nepromišljeni potez Madrida da održavanje referenduma pokuša osujetiti uhićenjima katalonskih političara, uzurpacijom glasačkih mjesta, pljenidbom glasačkih listića i batinanjem građana pokazao se kontraproduktivnim jer je umjesto suzbijanja separatizma probudio stari nacionalistički duh i dodatno potpirio nejedinstvo unutar španjolske države.

Madrid negira pravo Katalonaca na neovisnost pozivajući se na ustav iz 1978. godine koji Španjolsku definira kao nedjeljivu državu. Prema odredbama ustava, svaki referendum mora biti proveden na teritoriju cijele države, što referendum o neovisnosti Katalonije uistinu čini nelegalnim. Međutim u liberalnim demokracijama građani bi trebali imati pravo na izražavanje mišljenja i stavova o pitanjima koja smatraju bitnima za vlastiti boljitak. Iako ne želi vidjeti neovisnu Kataloniju, središnja vlast je trebala omogućiti njezinim žiteljima izražavanje svojeg mišljenja koje je za središnju vlast prema ustavu ionako neobvezujuće.

Madrid je mogao postupiti isto kao i 2014. godine, kada je održavanje referenduma o neovisnosti unatoč proglašenju njegove nezakonitosti odlučio ignorirati. Istovremeno je Barceloni mogao ponuditi pomirljivu politiku baziranu na dijalogu koji bi vodio prema konstruktivnim rješenjima poput veće autonomije kako bi primirio separatističke težnje dijela katalonskih građana. Naime, istraživanje javnog mnijenja iz ožujka je pokazalo da se 48,5 posto Katalonaca protivilo neovisnosti, dok ih je 45,3 posto bilo 'za'. Štoviše, anketa je pokazala porast podršci za ostanak u Španjolskoj za 1,7 posto. U konačnici, referendum je pokazao da je, unatoč tome što je 90 posto građana glasalo za neovisnost, izlaznost bila 40 posto, što znači da su glasali samo oni koji podržavaju neovisnu Kataloniju.

Primjenu pomirljive politike prema Barceloni ipak je zamijenilo nasilje. Upućivanje automobilske kolone s tisućama policajaca prema Kataloniji, koju su uzvicima 'sredite ih' ispratile stotine građana, te silom spriječen referendum mnoge su Katalonce podsjetili na vrijeme Španjolskog građanskog rata i Francove diktature. Vlada je tako nešto što bi inače bilo još jedna neslužbena anketa pretvorila u izvanredno stanje. Sada mnogi od Katalonaca koji ranije nisu podržavali separatizam policijsko nasilje navode kao glavni razlog promjene stava u korist neovisnosti.

Političku i ustavnu krizu dodatno bi moglo pogoršati formalno proglašenje neovisnosti koju je najavio katalonski predsjednik Carles Puigdemont. Ustavni sud je već odlučio da neće dopustiti održavanje posebne sjednice katalonskog parlamenta zakazane za ponedjeljak, na kojoj bi se mogla proglasiti povijesna odluka. Međutim, katalonski čelnici su i ranije ignorirali odluke suda pa bi to mogli učiniti i ovoga puta.

U slučaju da parlament sljedećeg tjedna uistinu proglasi neovisnost, vlada bi mogla posegnuti za drakonskom mjerom aktivacije članka 155. španjolskog ustava koji joj u iznimnim slučajevima omogućava suspenziju regionalne autonomije i preuzimanje kontrole nad katalonskim policijskim snagama. Članak do sada nije bio aktiviran te bi državu mogao odvesti na nepoznat teritorij. Međutim, španjolski ministar pravosuđa Rafael Catala već je najavio da bi vlada mogla iskoristiti ustavne ovlasti i suspendirati katalonsku autonomiju ako regionalni parlament proglasi neovisnost.

Španjolska vlada i sudovi uskoro će također morati odlučiti kako procesuirati uključene u organizaciju referenduma. Teoretski, mogli bi kazneno goniti na stotine ljudi, uključujući gradonačelnike, političare i volontere te poduzeti suspenzivne mjere prema pripadnicima katalonske policije zbog suzdržanosti tijekom održavanja referenduma.

Prijašnji katalonski predsjednik Arthur Mas je zbog održavanja ilegalnog referenduma u studenom 2014. godine proglašen krivim zbog otkazivanja poslušnosti odluci ustavnog suda uz zabranu obnašanja službenih dužnosti na dvije godine. U svakom slučaju, aktivacija članka 155. značila bi izravnu konfrontaciju španjolske vlade s Katalonijom. Mnogima bi to bio podsjetnik na ranija vremena gušenja katalonske autonomije koju je provodio Madrid.

Težnje Katalonaca za većom autonomijom i neovisnošću rezultat su višestoljetne dominacije Madrida nad Iberskim poluotokom. Ujedinjenje katalonskih i aragonskih zemalja u jedno kraljevstvo, koje se potom sjedinilo s Kastiljom u španjolsko kraljevstvo, isprva nije značilo centralizaciju jer su zemlje zadržale svoj jezik, institucije i identitet. Međutim, posljedice rata u dalekim zemljama te loše privredne i vanjskotrgovinske politike tijekom sedamnaestog stoljeća nagnali su Madrid da pokrene centralizaciju uprave i počne se miješati u katalonske ustavne slobode. Otpor Katalonaca rezultirao je oružanim pobunama, savezništvom s Francuskom i proglašenjem republike. Čak i kada se Barcelona ponovo pokorila Madridu inzistirala je na političkom ustrojstvu države temeljenom na autonomiji.

Nakon osvajanja Barcelone u ratu za španjolsko nasljeđe 11. rujna 1714. godine centralna je vlast ukinula katalonski parlament, sveučilište i zabranila javno korištenje katalonskog jezika kako bi katalonski identitet pretopila u širu zajednicu. Katalonski se nacionalizam, s baskijskim, percipirao kao prijetnja španjolskoj državi te ga se konstantno pokušalo zatomiti.

Ta je politika doživjela kulminaciju uspostavom Francove diktature koja je ukinula kratkotrajnu katalonsku autonomiju, zabranila javnu upotrebu jezika i proganjala nacionalistički raspoložene Katalonce. Demonstracije prilikom posjeta španjolskog kralja Barceloni nakon Francove smrti pokazale su da je katalonski nacionalizam još uvijek živ. Mnogi Katalonci su se i dalje smatrali samostalnom nacijom s vlastitim jezikom, kulturom i poviješću. Za njih je Španjolska bila više ime države nego nacije.

Španjolski ustav iz 1978. godine regionalnim je vladama dao velika prava u odnosu na Francove godine i donekle primirio nacionalističke osjećaje. Određeni broj Katalonaca i dalje je podržavao neovisnost, ali njihov broj desetljećima nije prelazio 20 posto. Međutim, frustracije su ponovo izašle na vidjelo kada je ustavni sud 2010. godine odbacio dijelove novog statuta koji bi Kataloniji jamčili veću autonomiju. Regiji je tako onemogućena prednost katalonskog jezika nad španjolskim, neustavnim proglašena regionalna nadležnost nad sudovima i sucima te odbačena interpretacija Katalonije kao nacije u preambuli Statuta o autonomiji.

Iako je ustav iz 1978. regijama omogućio uspostavu vlastitih vlada, parlamenata i sudova, središnja vlada učestalo je anulirala većinu katalonskih odluka, što je autonomiju često činilo mrtvim slovom na papiru. Primjerice, kada je katalonska vlada donijela zakon kojim je opskrbljivačima toplinske i električne energije zabranila prekid opskrbe energije građanima koji u zimskim mjesecima nisu platili račune, španjolska vlada je odluku srušila na sudu. Također je usvojila obrazovnu reformu koja poništava katalonsku obrazovnu autonomiju te je poništila zabranu okrutnih borbi s bikovima koju je donijela regionalna vlada. Odluka ustavnog suda iz 2010. shvaćena je kao čin usmjeren protiv volje katalonskog naroda te je rezultirala masovnim prosvjedima. Od tog trenutka svakog 9. rujna na Nacionalni dan Katalonije tisuće građana izlazi na ulice tražeći veću autonomiju ili neovisnost.

Prekretnica je ipak bila financijska kriza iz 2008. koja je ponovo okrenula Katalonce protiv Madrida i podigla podršku pokretu za neovisnost. Katalonci su oduvijek imali dojam da bogatstvo koje oni proizvode troše manje marljivi i poduzetni žitelji drugih dijelova Španjolske. Smatrali su da dok privreda napreduje zahvaljujući njihovu trudu, građani Kastilje za sebe osiguravaju najbolja mjesta u vladi i oružanim snagama te da se najbolje mogućnosti školovanja i karijere pružaju kastiljskoj djeci. Gospodarska moć Katalonije bila je presudna u oporavku Španjolske, ali je i razljutila mnoge Katalonce nezadovoljne što više novca šalju u Madrid nego što ga dobivaju u obliku vladinih investicija. Štoviše, državne investicije su u padu; 2003. su iznosile 16 posto, a 2015. samo 9,5 posto.

U jeku krize katalonska vlada je od Madrida morala tražiti financijsku pomoć od pet milijardi eura, što je dodatno povećalo tenzije između centra i regije. Za razliku od Katalonije, Baskija zadržava sav porez koji prikupi. Katalonija porez daje Španjolskoj, a ona sredstva poslije doznačuje Kataloniji s deficitom od devet posto. Vlada je 2012. odbila Kataloniji dati istu ekonomsku autonomiju kao Baskiji i Navari. Mnogi Katalonci stoga smatraju da bi s BDP-om od 209 milijardi eura i prihodima po glavi stanovnika od 28.200 eura živjeli bolje kao neovisni od volje Madrida.

Unatoč ustrajnosti katalonske vlade na proglašenju neovisnosti, ona trenutno predstavlja daleki cilj. Promjena ustava koja bi omogućila odcjepljenje je gotovo nemoguća jer zahtijeva podršku u španjolskom parlamentu. Unilateralno proglašenje neovisnosti lako bi moglo rezultirati eskalacijom sukoba, brutalnim obračunom vlade s nacionalistima i pojavom separatizmom obojenog nasilja.

Katalonija ne može računati ni na podršku europskih država jer žele dobre odnose sa Španjolskom, a mnoge od njih se i same boje separatizma u svojim zemljama. S financijske strane, Katalonija bi morala preuzeti značajan dio španjolskog nacionalnog duga. Isključenje iz Europske unije bi također značilo odlazak multinacionalnih kompanija prema drugim regijama. Neke od najvećih španjolskih banaka već su počele razrađivati planove o povlačenju poslovanja iz Katalonije. Članstvo u NATO-u također bi došlo pod znak pitanja.

Unatoč tome, predsjednik Puigdemont je izgleda odlučan proglasiti neovisnost pod izgovorom da ne može ignorirati želju milijuna Katalonaca. Budući da nema dijaloga između Barcelone i Madrida, čini se da ništa neće spriječiti katalonsku vladu od proglašenja neovisnosti. Središnja vlast bi stoga trebala brzo diplomatski djelovati kako bi primirila strasti, potaknula dijalog i kompromisnim rješenjima pokušala umiriti katalonsku vladu. Međutim, vremena je sve manje. Madrid jednostavno mora shvatiti da nacionalne identitete nije lako apsorbirati. Stoga bi trebao odustati od centralizirane nacionalne svijesti. Ako uistinu želi mir u kući, odgovor na goruće probleme treba tražiti u decentraliziranoj federalnoj državi.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala