Nego, uozbiljimo se. Prva posljedica izostanka kraja svijeta nastupit će 10. siječnja, kada će proraditi carina na onim famoznim sve manje 'administrativnim', a sve više običnim graničnim prijelazima između Kosova i Srbije. Ritanje, vrištanje, prijetnje i rogoborenje kosovskih srpskih 'biznismena' očito nije uspjelo: parni valjak Europe i ostalih velikih sila neumoljiv je. Na sjeveru Kosova sve je vidljivija nervoza, puca se svako malo, gore automobili, a meta su Srbi koji pristaju raditi za prištinsku administraciju. Datum početka pregovora o pridruživanju Srbije u EU pomaknut je – za razliku od kraja svijeta – tek na ožujak mjesec, a možda i lipanj – ovisno o 'suradnosti', kak se veli u hrvatskom pravosudnom žargonu.

Sva je prilika – i kladim se odmah u rundu pića (ne više od toga) – da će nova vlast, ovakva kakva jest, pristajati redom na sve uvjete, a oni su poznati samo ako joj se omoguće 'pristojni intervali' između ustupaka. Ivica Dačić, premijer i ministar unutarnjih poslova, već je izjavio nedvosmisleno i jasno da je Kosovo otišlo i da se u Srbiju vratiti neće sve i da Srbija nikada ne uđe u Europsku uniju. Aleksandar Vučić, prvi dopredsjednik Vlade, ministar obrane, glavni borac protiv korupcije itd, itd, tercirao mu je smjesta pitanjem: od čega ćemo vam plaćati mirovine ako se s Europom ne dogovorimo, žohari? Ta je stvar, dakle, ovoga trenutka uglavnom jasna, a Srbi iz Kosovske Mitrovice, jako nam je žao, neka se izvole prilagoditi. Uzalud stanoviti desni ekstremisti traže 'vojsku na granici s Albanijom', jer da to propisuje Rezolucija 1244; rezolucije Savjeta sigurnosti UN-a, kao što znamo, imaju rok trajanja, a ovoj taj rok očito istječe. Naravno da Srbija nikada neće 'priznati' Republiku Kosovo formalno, ali se već govori o 'oficirima za vezu' i 'biroima' u Beogradu i Prištini; pa tako je i s Hrvatskom počelo nakon Daytona...

Niška šizma i 'hladni mir'

Tri dana kasnije, 13. siječnja, u Nišu će se obilježiti Milanski edikt i jubilej najpoznatijeg Nišlije, cara Konstantina. Taj levantinski lisac pristao je – em smo Bizantinci – da kršćanstvo proglasi državnom vjerom i kvit, kad je već takva stvar, a takva jest bila u datome i neizbježnome trenutku. Posljedice su nam poznate. Jedna od njih bila je i šizma iz 1054. godine koja je tinjala duže nego što se inače misli dok se nije razgorjela u punome plamu. E, upravo ta šizma od proslave Milanskoga edikta i čini događaj tako delikatan i neuralgičan danas. Godinama je trajalo nadmudrivanje, izbjegavanje, aludiranje, uvjetovanje i uopće izmicanje crkvenih knezova oko delikatnog pitanja posjeta pape Ratzingera Nišu za dva tjedna. Sva je prilika da Sveti Otac neće doći, što je šteta za sve zainteresirane strane, a najviše za kršćanstvo u cjelini, ali to je druga priča.

To nas vodi do takozvanoga 'hladnog mira' među susjedima na 'istočnome Jadranu', kako ove naše prostore (da ne kažemo Balkan) zovu u londonskom Foreign & Comonwealth Officeu. Kao što se i dalo predvidjeti, Tomislav Nikolić počeo je puštati pomirljive zvuke i nuditi suradnju i susrete susjedima, budući da se konačno dosjetio da nije dobro biti svadljiv. Sresti će se, veli, sa svima i da neka to poruče 'predsjednici Kosova', gospođi Atifeti Jahjagi. Nazvati tu gospođu 'predsjednicom Kosova' za srbijanskog političara veliki je korak: do sada je Kosovo u njihovome vjeronauku bilo 'lažna NATO država', a predsjednica 'samozvana'. Poruka, prije svega za Ivu Josipovića, glasi: ’ajte, nemojte biti na kraj srca, ljudi smo, dogovorit ćemo se. Potom je Toma otišao Dodiku u Banjaluku, ali je ministar vanjskih poslova Ivan Mrkić otišao u Sarajevo, svom bratu u Kristu Zlatku Lagumdžiji, te su obojica najavili posjete na visokoj razini za 2013. godinu. Insh’Allah... Možda se zato Tomi sada priviđa da se u Rio de Janeiru vidio s Milanovićem, a da se u Londonu sit ispričao s Josipovićem

Spasa nema, ali ni propasti

Što se unutarnje politike tiče, teško da će se ostvariti najnovije spekulacije iz tabloida o izvanrednim izborima kojima bi Vučić i njegova radikalija učvrstili svoju parlamentarnu većinu. Toma Nikolić već je ustvrdio da koalicija funkcionira kako treba i da šta sad? Da postoji stanovito takmičenje između Vučića i Dačića, jasno je od samoga početka, ali to je – ako ekstrapoliramo sadašnje stanje na narednu godinu – daleko od sukoba i raskida. Uostalom, sve i da se posvade, radikalija će teško namaknuti parlamentarnu većinu bez koalicije s Dačićem. Najnovije spekulacije da bi se Koštunica i njegova jadna Demokratska stranka Srbije mogli priključiti Vučiću i čak ući i u ovu vladu, tek su izviđanje i opipavanje tankoga leda. Već jasno razvidan pravac kosovske politike ove vlade Koštunicu odvraća smjesta: tako nabrijan i zadrt kakav jest, on ove već smatra veleizdajnicima s one strane svakoga spasenja. Sva je prilika da će ova vlada potrajati do redovitih izbora – ako se ne dogodi nešto zaista krupno među njima, što je, kao i uvijek u Srbiji, moguće, mada slabo vjerojatno.

Ekonomija, na žalost našu veliku, stoji slabo (a gdje je bolje?): ukupni dug nadmašio je ovih dana 50 posto bruto društvenoga proizvoda. Ova vlada, poput ostalih tranzicijskih administracija, nastavlja s neoliberalno-menadžerijskom politikom prethodne vlasti; nitko više ne zna bolje od toga, bojim se. Sve je u rukama MMF-a, Svjetske banke i EU-a, a ni za njih nismo posve sigurni znaju li izlaz... Najavljuju se slavodobitno razna vanjska ulaganja, a i to ćemo tek vidjeti, polako; za sada sve to vonja na jeftinu propagandu.

Ako ćemo već rezimirati ono nešto srbijanske budućnosti što se dade naslutiti pred Silvestrovo, vrijedi ona rečenica Nikole Pašića iz sloma i katastrofe albanske kalvarije 1915.: 'Spasa nam nema, ali propasti nećemo.' A možda bi bilo bolje da je taj smak svijeta i nastupio?