Papa Franjo je izjavio kako se homoseksualne osobe ne smije osuđivati ili marginalizirati, već da ih se treba integrirati u društvo. No, time Papa nije rekao ništa što već ne piše u dokumentima Katoličke crkve, kao što je, među ostalim, i Katekizam. U njemu, između ostalog, piše i ovo: 'Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja. Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću.' Dakle, Crkva načelno nema ništa protiv homoseksualnih osoba, ali one su, ako su katoličke vjere, pozvane da život provedu u samoći, čistoći i da ne traže pravo na ljubav i brak jer se to protivi nauku Katoličke crkve.

Papa Franjo stoga nije rekao ništa što bi bilo queer (a queer je upravo riječ koja je u povijesti tumačena kao nešto čudno i nastrano, dok danas također označava LGBT aktivizam, propitivanje heteroseksualnih i patrijarhalnih normi). Papa je tek ponovio nauk Crkve. No, treba priznati kako su te rečenice nauka Crkve pokrivene već dosta dugo debelim slojem prašine. Premda će mnogi zahtjev Crkve prema gay vjernicima da cijeli život provedu u samoći i čistoći, smatrati diskriminatornim i nemilosrdnim, zabrana diskriminacije homoseksualaca te poštovanje, suosjećanje i obazrivost prema njima, nešto je što je u Katoličkoj crkvi tek slovo na papiru. Primjerice, bivši papa Benedikt XVI. radije je homoseksualizam dovodio u vezu s pedofilijom (što je ovaj Papa jasno odvojio rekavši kako je homoseksualnost orijentacija, a pedofilija zločin). Ili, Ratzinger je više volio govoriti o tome kako bi homoseksualna prava mogla dovesti do ratova u svijetu. Ovaj je, pak, otkrio svijetu, medijima, a vjerujem i velikom broju vjernika katolika, kako tamo u nekom crkvenom i katoličkom dokumentu piše kako se homoseksualce ne smije diskriminirati. I dodao: 'Tko sam ja da im sudim?'

Briga za obespravljene

Stoga njegove riječi, bez obzira koliko u suštini ne predstavljaju zaokret Crkve prema LGBT osobama, predstavljaju svojevrstan presedan. Koga ste, primjerice, od hrvatskih biskupa čuli da javno i nedvosmisleno govori o homoseksualcima kao braći, kao što je to učinio papa Bergoglio? Čak, štoviše, u Hrvatskoj su neki svećenici javno pozivali na diskriminaciju homoseksualaca, pa čak i na fizičko nasilje. Jedan od njih sankcioniran je i pred hrvatskim sudom, no nikada ne i od biskupa koji bi, valjda, češće trebali čitati Katekizam Katoličke crkve.

Papa Franjo nije 'usamljen' samo u mišljenju da su i homoseksualne osobe vrijedne poštovanja. Ako je po ičemu revolucionaran, onda je to po skromnosti i odnosu prema siromašnima. A tko voli siromašne, voli i sve druge ljude koji su diskriminirani, koji trpe, koji su bez posla, koji su ugnjetavani, fizički i psihički zlostavljani od zajednice u kojoj žive. Ako ste po prirodi osoba koja se spušta do najugroženijih, onda zaboravljate na razlike. Zato je bilo revolucionarno vidjeti kako je papa Franjo već u prvim danima pontifikata odbio zlatni križ, odbio crvene cipele, odbio živjeti u papinskoj rezidenciji… Znao je da bi u crvenim cipelicama i sa zlatom izgledao nakaradno među siromašnima. Na prvo međunarodno putovanje, koje je završio misom s tri milijuna vjernika u Rio de Janeiru, krenuo je poput običnog putnika, s crnom običnom torbom u desnoj ruci. I u Brazilu poručio kako bi se želio sa svakim rukovati i popiti čašu vode, ne praveći razlike druži li se s nekim tko je siromašan, bogat, heteroseksualan ili homoseksualan, bijel ili crn, vjernik ili nevjernik. I zato je, usprkos preporuci osiguranja da to ne čini, otišao u favelu, divlje naselje u Riu, u kojem se krv prolijeva svakog dana i u kojima žive najsiromašniji od najsiromašnijih. I pružio ruku najugroženijima.

Očito je, stoga, da će pontifikat pape Franje biti obilježen njegovom brigom za najsiromašnije. A njegov govor o homoseksualcima samo je na tragu Evanđelja u kojima ni Krist ne osuđuje. Pitanje je samo koliko će vremena trebati proći vremena kako bi i ostali katolički biskupi i svećenici, a na kraju i sami vjernici katolici, krenuli stazom kojom hoda papa Franjo? Jedan od medijskih favorita za nasljednika Benedikta XVI. tijekom ovogodišnjeg izbora novog pape, njujorški kardinal Timothy Dolan, priznao je nedavno kako mu je Papina jednostavnost otvorila oči te da je shvatio kako živi u biskupskoj palači okružen udobnostima. Papa Franjo tjera me da se preispitam jesu li mi te sve stvari potrebne ili zapravo kontraproduktivne, rekao je. Pitaju li se i hrvatski biskupi isto pitanje kada posredstvom medija slušaju i gledaju što radi Papa, a sjede u udobnim stolicama, okruženi isključivo izabranom crkvenom elitom?