Vojni udari

U literaturi o demokratskim i autokratskim režimima nasilne prevrate, tj. promjene vlasti - koje provode stranke, sindikati ili neke druge političke organizacije - obično zovemo revolucijama, a vojne prevrate obično zovemo vojnim udarima ili vojnim pučevima. Uobičajeno ih dijelimo na frakcijske pučeve, u kojima djeluje tek dio nižih ili srednjih časnika, korporativne pučeve, u kojima vojska u cjelini, predvođena visokim časnicima, preuzima vlast, te na protupučeve, tj. pobunu dijela vojske protiv već postojećeg vojnog režima. Iz latinoameričke političke prakse poznat je i fenomen samoudara (autogolpe), pri čemu demokratski izabrani predsjednik odluči prisvojiti svu vlast mimo trajanja mandata i ustavnih ograničenja. Pored toga, prilikom dinastijskih borbi i svrgavanja postojeće krunjene glave od drugih pretendenata ponekad se govori i o dvorskom puču. Analogijom se ovaj izraz koristi i za smjenu autoritarnog vođe drugim iz istog kruga (iste stranke ili nacionalnog pokreta). Vojni pučevi često su zapravo relativno mirni, tj. bez prolivene krvi, te se temelje na brzom preuzimanju kontrole nad ključnim institucijama, poput parlamenta, predsjedničke palače te nacionalne televizije.

Vojni režimi

Međunarodna baza indeksa demokracije, V-Dem, koju vodi Sveučilište u Göteborgu, navodi indeks vojne dimenzije, a on na ljestvici od 0 do 1 mjeri koliko je moć izvršne vlasti utemeljena u vojsci. Kao paradigmatski vojni režim ističe se Mali (vrijednost 1), koji je doživio vojni udar, a visoke vrijednosti imaju još Gvineja, Sudan (upravo se rasplamsava građanski rat uslijed neuspjele demokratske tranzicije nakon odlaska dugogodišnjeg diktatora, također vojnog časnika, Omara al Bašira) te Mjanmar, još jedna zemlja koja nikako da ostavi vojnu huntu iza sebe. Prema bazi podataka o vojnim udarima i pokušajima vojnih udara u svijetu (CAM), trenutno su sljedeće zemlje pod upravom vojnih vlasti: Gvineja, Mali, Burkina Faso, Čad, Niger, Sudan, Gabon i Mjanmar. Sve su ove zemlje doživjele vojne udare u razdoblju od 2019. do danas, a neke, poput Malija, i po nekoliko puta.

Vojni režimi često propadaju upravo zbog vanjskog faktora (poraza u ratu), no vojska često i reagira, odnosno svrgava vlast kako bi načelno zaštitila suverenitet, ustav, red i mir. Časnici koji sudjeluju u vojnom udaru obično opravdavaju svoje djelovanje reakcijom na situacije u kojima postojeća izvršna vlast ne uspijeva jamčiti minimum unutarnje i vanjske sigurnosti u zemlji. Do vojnih udara u pravilu dolazi u državama u kojima postoji slabo povjerenje u predstavničke institucije, a vojska je jedina institucija koja integrira vrlo heterogeno stanovništvo te časničke škole služe kao kovnice upravljačkih kadrova. Također, vojni udari česti su u društvima u kojima je vojna elita proizašla iz pokreta za oslobođenje od kolonijalne vlasti.

Vojni režimi mogu biti otvoreni, u obliku vojne hunte, gdje uniformirani pojedinci obnašaju ministarske dužnosti, te prikriveni, u kojima vojska usmjerava izvršnu vlast i izravno na nju utječe kao akter veta, no službeno nije uključena u politički proces. Vojni režimi u pravilu nemaju razrađenu ideologiju, mimo načelnog očuvanja reda i mira te nacionalne sigurnosti i suverenosti. Pukovnička hunta u Grčkoj od 1967.do 1974. godine dobar je primjer otvorenog vojnog režima s relativno slabo izgrađenom ideološkom podlogom. Nasuprot tome, Francov režim započeo je kao neuspjeli vojni udar protiv Druge španjolske republike 1936., da bi nakon građanskog rata završio u osobnoj Francovoj diktaturi i kvazifašističkom korporativističkom režimu koji je potrajao desetljećima. Nakon što je demokratska tranzicija već uzela maha u Španjolskoj, 1981. godine dolazi do neuspjelog pokušaja vojnog puča, poznatog kao Tejerazo, kojim se htjelo zaustaviti demokratske promjene. U kolovozu 1991. dio vojske i obavještajnih službi pokušao je puč protiv predsjednika Gorbačova, no njihov neuspjeh naposljetku je ubrzao raspad Sovjetskoga Saveza. Dvije godine kasnije Jeljcin će se obračunati sa starom gardom u državnom parlamentu slanjem tenkova na ulice te opsadom i napadom vojske na Bijelu kuću, zgradu Vrhovnog sovjeta.

Lažni, stvarni ili budući puč?

Da je Jevgenij Prigožin doista preuzeo vlast pod egidom kontroliranja situacije i rješavanja nesposobnosti službenog vojnog vrha (ministarstvo obrane, glavni stožer), mogli bismo govoriti o nekoj vrsti frakcijskog vojnog udara jer njegova privatna plaćenička skupina Wagner funkcionira kao produžena ruka ruskih oružanih snaga te je neraskidivo povezana s njima.

Postavlja se pitanje je li Prigožin (i dalje) tek Putinova batina protiv elita (obrambene i sigurnosne elite, oligarsi) te smije reći ono što drugi ne smiju (rat, a ne specijalna operacija, izostanak dobrih argumenata da se Ukrajina 2022. spremala napasti Rusiju, ući u NATO, nabaviti ABK naoružanje, izvršiti genocid u Donbasu i slično) ili se naposljetku doista odmetnuo. Dio promatrača Prigožinove vikend-akcije prisjetio se događaja koji je u povijest ušao pod nazivom El Tanquetazo, odnosno tenkovski puč. Radilo se o neuspješnom pokušaju oklopnih jedinica pod vodstvom pukovnika Roberta Soupera da svrgnu čileanskog socijalističkog predsjednika Allendea krajem lipnja 1973. Retrospektivno se može reći da se radilo tek o 'generalnoj probi', jer već početkom rujna iste godine general Augusto Pinochet izvest će korporativni puč i uvesti huntu koja će vladati sve do 1990. godine.

Zanimljivo je primijetiti to da guverneri ruskih oblasti i vođe autonomnih republika nisu nešto pohrlili s iskazima lojalnosti i podrške Putinu, niti su saveznici, poput Kine, odveć pokazali interes za dramu ovoga vikenda. Jedini koji se istaknuo bio je Aleksandar Lukašenko, predsjednik republike koja je već napola anketirana od Rusije, a koji je, navodno, osobno pregovarao o povlačenju Wagnerovih trupa s autoceste nadomak Podmoskovlja. Indikativno je to da su Wagnerove snage civili mahom pozdravljali, premda je Prigožin proglašen najgorim veleizdajnikom, a čak su i formirane dosta slabašne barikade koje su trebale zaustaviti nadiranje plaćeničkih snaga autocestom M4. Navodno su vagnerovci ucijenjeni, tj. njihovim se obiteljima prijetilo. Također, pripadnici skupine Wagner su se, navodno, počeli povlačiti s položaja u Siriji i Srednjoafričkoj Republici kako bi se pridružili akciji u Rusiji.

Ako je Prigožin doista mislio da ovom akcijom može nagnati Kremlj da smijeni ministra obrane Sergeja Šojgua i načelnika glavnog stožera Valerija Gerasimova, čini se da se preračunao. Ako je ovo tek bilo ispipavanje koje je pokazalo da Putinov režim nije svemoćan te da postoji meki trbuh koji vodi ravno u srce zemlje, a građani lako mogu promijeniti lojalnost, prava drama tek slijedi. Dakako, ostaje i opcija da je Putin dopustio cijelu akciju kako bi mogao dovršiti već započetu operaciju rasformiranja raznih neslužbenih formacija. Naime 1. srpnja istječe rok do kojeg sve dragovoljačke i plaćeničke postrojbe moraju regulirati svoj status potpisivanjem ugovora s ministarstvom obrane. Do sada su sve vojne organizacije, osim skupine Wagner, potpisale ugovor sa Šojguovim ministarstvom. Postoji i nategnuta teza da se radi o prikrivenoj operaciji, 'maskirovki', prebacivanja vojnih snaga (vagnerovaca) u Bjelorusiju kako bi otpočeo novi napad koji će ponovno otvoriti bojišnicu na sjeveru Ukrajine. Za sada se ovakvo tumačenje ne čini odveć uvjerljivim.

Opći je dojam da je cijeli ovaj događaj pokazao Kremlj ranjivim i s upitnom podrškom ruskih građana. Pa ipak, Putin se u ponedjeljak u javnom obraćanju odlučio obračunati s, kako navodi, veleizdajnicima te je vagnerovcima ponudio tri jasne opcije – pridruživanje regularnoj ruskoj vojsci, odlazak u Bjelorusiju ili povratak kući. Također, najavio je daljnje pravne radnje protiv onih koji su sudjelovali u pobuni. Smjene u vojsci vjerojatno će uslijediti nakon što se stiša bura oko Wagnerove pobune. Kao mogući Šojguov nasljednik navodi se guverner Tulske oblasti Aleksej Djumin. Premda se očekuje raspuštanje Wagnerovih jedinica na ukrajinskom bojištu, to ne znači da oni neće i dalje djelovati na prekomorskim lokacijama, poput Sirije i Srednjoafričke Republike.

Bombastične najave o građanskom ratu i raspadu Rusije čine se odveć pretjerane i neuvjerljive u sadašnjem trenutku, no ostaje zaključak da je Prigožinov potez pomaknuo i izbrisao mnoge crte u pijesku te ono što je do prije nekoliko dana bilo sasvim nezamislivo - učinio zamislivim.