Nakon povratka s praznika, roditelji vrtićke djece suočavaju se s godišnjim okupljanjem koje osoblje organizira kako bi predstavilo sadržaj i metode rada u predstojećoj godini te se bolje upoznalo s roditeljima novopridošle djece. Tom prilikom jedna dobronamjerna i vrijedna teta u vrtiću koji pohađa moja četverogodišnja kćer, prokomentirala je kako djeca na prijelazu iz mlađih u starije vrtićke skupine ne pokazuju pretjerani interes za Mozarta kojeg im puštaju tijekom ručka, već traže 'samo Tarapanu i Zoricu'.

Nagnalo me to na razmišljanje – je li, kako nostalgičari uvijek kukaju, u naše vrijeme bilo bolje, lošije ili barem drugačije? Treba li i može li se utjecati na glazbeni ukus tako malog djeteta, koje glazbu još uvijek doživljava instinktivno, i jesu li i kako to činili i naši roditelji? Supruga i ja  proveli smo malu anketu među prijateljima i došli do različitih rezultata. Neki se sjećaju valjanja po podu vrtića uz 'Sitnije, Cile, sitnije' ili 'Džuli', drugi su odrastali pod staklenim zvonom uz zvuke djedova pianina, treći su igrali na sigurno uz Trešnjevačke mališane ili Kolibre, dok četvrti i danas prepričavaju mitove kako ih je teta čudakinja s pet godina vodila na koncert Šarla akrobate. Osobno, bio sam izložen svim tim vrstama podražaja – među pločama koje su mi roditelji kupovali u nikad prežaljenom vukovarskom Pingvinu, podjednako su se trošile 7+7 deci, marševi berlinske filharmonije pod ravnanjem Herberta von Karajana, 'Za djecu i odrasle' Novih fosila, ali su se znale zalomiti i one sa šund naljepnicama poput Buldožerova 'Izloga jeftinih slatkiša'.

No kad bih danas na računalu ili tabletu slagao kakvu playlistu za moju kćer po njezinu izboru, i ona bi vjerojatno bila u tom duhu – uključivala bi neku nezahtjevnu klasiku, glazbu iz predstave Miffy, Severinu i, da ne pretjeramo, Vampire Weekend. Vjerojatno bi ipak dominirala domaća popularna glazba, ali razlog tome nije toliko proliferacija medija, radio u autu, televizija, pa čak ni YouTube, već činjenica da se domaći hitovi djeci uvlače pod kožu kod kuće, na dječjim rođendanima te u igraonicama, u trenucima kad su djeca najopuštenija i najsvjesnija svog communityja. Stoga sam pokušao proanalizirati glazbeni, tekstualni, ponegdje i vizualni sadržaj pet nasumično odabranih hitova među vrtićkom djecom, a zaključke izvucite sami.

SEVERINA: 'Uzbuna'
Ovdje su mogle doći i 'Italiana' i 'Tarapana', ali mi smo po igraonicama najviše slušali ovu dinamičnu salsu u prepoznatljivom latino aranžerskom ruhu, djelo Miloša Roganovića, srpskog kompozitora odgovornog i za 'Italianu', ali i za opake hitove Seke Aleksić poput 'Aspirina'. No ako je nabrijani beat podjednako kvalificira za dječje rođendane i zumba fitness, tekst 'Uzbune' baš i nije jednostavan za objasniti radoznalom djetetu. Lirski subjekt (ovdje: Sevka) konzumira tablete (koje ne pomažu) i alkohol (ni sama nije svjesna kojih sve vrsta) ne bi li prvo odagnala misli, a potom iz ilegale pronašla svog životnog odabranika, koji se odao švaleraju, i vratila ga na pravi put. Teško, jer dotični uvijek ljubi – neku mlađu.

MEJAŠI: 'Zorica'
Prekaljeni poznavatelj pulsa mlađe publike, Denis Dumančić, osvojio je škole i vrtiće nimalo dvosmislenim hopa-cupa megahitom koji kod limača vjerojatno prolazi na istu foru kao Humpty Dumpty. 'Tamburaši u starkama' (nadimak kojim Mejaši vole podilaziti mlađoj publici) pletu klasičnu unca-unca mrežu ravničarske poskočice, dok lirski junak, noćni zavodnik, unatoč priznanju da Zorici nema ravne, ipak zadržava švalersku distancu tvrdeći 'slatko li je kad se tajno ljubi'. Uz tako suptilno priznanje, vjerujemo da ni on ne bi odolio zovu mlađih koka koji je Severininog odabranika iz 'Uzbune' odveo na krivi put.

PSY: 'Gangnam Style'

Ovdje je sve jasno. Viralni K-pop megahit godinama dominira tulumima ekipe od 1 do 111 godina i funkcionira na jednostavnoj špranci šarenila, blesavih plesnih pokreta i vizualne pirotehnike, apliciranoj već toliko puta na globalnim pop hitovima tipa 'Lambada' ili 'Macarena'. Prijevod teksta također je poprilično benigan – on je frajer iz korejske Kalifornije koji ne zavodi mišićima nego mozgom, dok je ona sramežljiva curica, odjevena, ali još više seksi od one razodjevene (mig, mig, Miley). Sreća pa Koreja nije Japan, jer da je Gangnam stigao iz Zemlje izlazećeg sunca, perverzna tumačenja već bi preplavila internet.

MICHEL TELO: 'Ai Se Eu Te Pego
OK, ovdje odmah imamo olakotnu okolnost – djetetu ne moramo posebno tumačiti tekst, osim ako mu je otac Eduardo da Silva ili drugi izvorni govornik portugalskog. Ipak, upravo u tekstu se krije biser - razigrana latinica koju potpisuje stručni tim od pet brazilskih autora, počinje karakterističnim zovom 'Nossa, nossa', koji je zapravo skraćeno zazivanje Djevice Marije. Već u idućem stihu zgodni mladi Brazilac objavljuje što planira s njom – 'ai se eu te pego' u prijevodu znači 'uh, kad te uhvatim'. Ostatak teksta suptilna je elaboracija vječne muške nesigurnosti kad treba prići curi – popriličan odmor od balkanskih plejbojskih motiva. 'Ajde, barem nešto emotivno.

LIDIJA BAČIĆ: 'Vozačka dozvola'
Neki naši kolege iz južnih krajeva kažu da najmlađi već prihvaćaju i drugi Lidijin hit 'Viski', no iz razloga očuvanja roditeljskog dostojanstva zadržimo se ipak na ovom nesretnom pokušaju metafore dalmatinske ženske emancipacije, koja zapravo šalje dubinski šovinističku poruku. Glazbeno ne bitno različita od 'Zorice', 'Vozačka dozvola' priča tužnu priču o muškoj fiksaciji limenim ljubimcima, dok Lidija, uvjerena da može voziti kao Schumacher (sic!), kao protuuslugu za đir frajerovim autom nudi – sebe. 'Ako ne daš meni, ne dam ni ja tebi' jedan je od najsubverzivnijih pop refrena ikad: dovoljno je vokalan i pamtljiv da ga djeca mogu zaigrano pjevušiti projicirajući svakodnevna vrtićka otimanja oko igračaka, dok roditeljima pada mrak na oči i nagoni ih da ispod sklopljenih kapaka zamišljaju situaciju koja ih čeka u pubertetsko doba.

Bonus track: Ako tu mini-playlistu smatrate neadekvatnom, od ove blagdanske sezone možete zabaviti svoje dijete popularnim igračkama – konjem koji pjeva Grdovićeva 'Dalmatinca', psićem naštimanim na Rozginu 'Razmaženu' ili jelenom koji izvodi 'Prvi poljubac' Halida Bešlića. Ove generacijske himne, vjerujemo, ne treba analizirati.