Dvije, u ovom trenutku izvjesne, što ne znači i konačne, postizborne koalicije – semafor (socijaldemokrati, liberali i zeleni) ili Jamajka (demokršćani, liberali i zeleni) predane su jačanju Unije, ravnoteži i balansiranju EU-a u odnosu na druge velike sile. Obje potencijalne koalicije su proeuropske. Teme koje su dominirale kampanjom, kao što su klimatske promjene, zeleno održivo gospodarstvo, digitalna i energetska tranzicija, i na dnevnom su redu EU-a.

Angela Merkel vodila je Njemačku kroz brojne krize staloženom, strpljivom rukom. Smirenost iz koje je nastupala, i koju je projicirala, temeljila se prije svega na postojanosti i otpornosti njemačkog gospodarstva. Njemački građani očekuju ekonomsku stabilnost i od nove vlade dok građani EU-a očekuju od nove njemačke vlade nastavak aktivnog angažmana na jačanju Unije.

Socijaldemokrati i zeleni bliži su politikama Francuske, Španjolske, Italije dok su liberali, ali dijelom i demokršćani, bliži stavovima štedljive europske četvorke – Austrije, Danske, Nizozemske i Švedske. Liberali su skeptični prema nizu mjera koje zagovaraju njihovi potencijalni koalicijski partneri, a čiji je cilj povećanje potrošnje javnog novca. Ishod pregovora o sastavu nove vlade bit će kompromis, ali ako liberali budu dijelom njemačke izvršne vlasti, izvjesno je da će kočiti odluke koje, po njima, neopravdano povećavaju potrošnju novca njemačkih poreznih obveznika.

U kojoj Macronovoj brzini će voziti Njemačka?

Francuska nestrpljivo čeka ishod pregovora o formiranju vlade u Berlinu. Ona od siječnja iduće godine preuzima predsjedanje Vijećem EU-a, u istom periodu u kojem će se u Francuskoj održati predsjednički i parlamentarni izbori.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron nije tajio ambicije jačanja Unije oslanjanjem na osovinu Njemačka-Francuska. On svoje ambicije, ako ostane na čelnoj poziciji Francuske, ne može ostvariti bez Njemačke.

Veću konkurentnost, bolju funkcionalnost, višu efikasnost, snažniju otpornost, trajnu održivost EU-a zagovara Francuska. Njemačka je ideje francuskog predsjednika oko načina postizanja tih ciljeva do sada mlako dočekivala. No dinamika oblikovanja novih izazova traži odlučniju i sposobniju Uniju. Francuska je kao svoj prijedlog imala Europu više brzina dok je Njemačka strpljivo, pa pomalo i tvrdoglavo, zagovarala pristup svih zajedno. No ideju 'koalicije voljnih' po nekim politikama trebalo bi pažljivije razmotriti u Berlinu.

Za važne utakmice trener bira najsposobnije i najbolje igrače. Slabiji mogu sudjelovati u manje zahtjevnim utakmicama. Odluka da uvijek i svi moraju igrati sve utakmice, i bitne i manje bitne, ne čini se logična u sportskom svijetu. I EU može mijenjati svoja pravila kako bi se očuvao tim i omogućilo sudjelovanje svih, ali ne nužno u svim utakmicama. U konačnici, ako je zajednički cilj uspješna Unija, onda bi se jednostavnije rješavale situacije nezadovoljnika unutar tima, kojih će uvijek biti.

Balansiranje prema Rusiji i Kini

Na vanjskopolitičkom planu Njemačka i EU neće moći izbjeći nužnost sveobuhvatnog i realnog promišljanja o odnosima s Kinom. Angela Merkel uspijevala je europsku politiku prema Kini oblikovati kroz zaštitu interesa njemačke industrije. No bilo koji novi premijer Njemačke neće imati isti tretman Pekinga koji je uživala Angela Merkel. Zeleni i liberali snažno kritiziraju status ljudskih prava i građanskih sloboda u Kini. U Bundestagu postoji grupa zastupnika koji nisu podržavali službenu politiku Njemačke prema Kini. Čak i unutar CDU-a ima neslaganja oko Kine, ali u manjoj mjeri nego kod lijevo orijentiranih političkih stranaka. Za Peking bi bilo najbolje kada bi na vlasti ostao CDU, no čak i oni morat će uzeti u obzir promjene u percepciji Kine kod njemačkih i europskih političara i građana. Uz to, američka administracija nedvosmisleno izdvaja Kinu kao zemlju koja predstavlja opasnost za ekonomske i sigurnosne interese Zapada i aktivno radi na stvaranju zajedničkog bloka snaga spram Kine. EU će morati reći gdje mi stojimo.

Ostaje i pitanje Rusije te su opet i CDU i SPD skloniji razumijevanju Rusije dok su i liberali i zeleni kritičniji prema njoj. No bez obzira na sastav nove vlade, Njemačka ne kani odustati od nabavke plina iz Rusije po povoljnim tržišnim cijenama, istovremeno ne odustajući ni od sankcija zbog Ukrajine. Dakle po pitanju odnosa s Rusijom ne naziru se neke velike promjene. Njemačka će nastaviti balansiranje unutar EU-a, s jedne strane Francusku i njezin prijedlog strateškog dijaloga s Moskvom, s druge strane nordijske i baltičke države te Poljsku koje zagovaraju hladniji odnos s putinovskom Rusijom.

Čvrsta i meka diplomacija

Još je prošla Europska komisija donijela strategiju EU-a kao globalnog igrača. No snagu prema van možemo imati tek kada smo snažni iznutra. S jedne strane to su ekonomska konkurentnost, unutrašnja kohezija, efikasnost i funkcionalnost, izgradnja sigurnosne arhitekture koja štiti interese građana EU-a. S druge strane to su njegovanje i projiciranje imidža EU-a kao načina života koji je mnogima privlačan, EU-a kao trademarka. To bi bila pametna diplomacija, kombinacija čvrste i meke diplomacije, kako je opisuju stručnjaci.

U međunarodnoj politici, gledajući mapu svijeta i naše mjesto na njoj, naši bi prioriteti trebali biti jasni. Europa ne mora biti svugdje ljudski i materijalno prisutna da bi bila uvažena. Duboko i iskreno promišljanje o resursima koje posjedujemo i kapacitetima kojima raspolažemo nisu poraz. Oni su neophodni da bismo znali odrediti kamo i kako idemo. Prije ostvarenja globalnih ambicija treba pokazati kako se uspješno djeluje lokalno, u samoj Uniji, zatim regionalno, u susjedstvu. Uspjeh takvog pristupa, već i po naravi današnje tehnologije i komunikacija, imao bi odjek u našem globaliziranom svijetu.