'Što penzioner ima među nogama?' – glasio je stari socijalistički vic. 'Dva svjedoka i minuli rad.'

Svjedoka više nema. Tada se još radni status potvrđivao svjedočenjem kolega, a nije bio digitaliziran kao danas, zbog čega su i radne knjižice otišle u povijest. Međutim, ovih se dana otkrilo da nema ni minulog rada. Sve što je itko privrijedio tijekom života, i uplatio u mirovinski fond, jednostavno je sprženo – isplaćeno je nekim drugim umirovljenicima, od kojih su mnogi već pokojni, pa se dug ne može utjerati. Razotkriveno je da je mirovinski fond zapravo Ponzijeva shema, piramidalna prijevara u kojoj profit grabe oni malobrojni koji su prvi ušli u igru, a zadnji igrači ostaju kratkih rukava. I još su se profiteri sakrili na najsigurnije moguće mjesto, odakle još nitko nije izručen: groblje.

Među onima koji tu igru još uvijek igraju, i dosta skupo plaćaju, zavladala je konsternacija, ogorčenje i prava pravcata panika. Prevarantska shema je, naime, funkcionirala prije pola stoljeća dok je za mirovine jednoga sredstva uplaćivalo četvero ili petero radnika. U tom obilju novca plivali su i penzioneri – kojima su penzije bile gotovo jednake najvišoj plaći – i upravitelji fondova, tj. država, koja je povlaštene mirovine dijelila šakom i kapom.

Krivi smo svi

Ali završio je kurbin pir. Sve dulji životni vijek i sve manje rođenih uništili su državne fondove posvuda, a u Hrvatskoj se došlo do toga da jedan zaposleni održava jednog umirovljenika. Socijalna država – s besplatnim obrazovanjem i liječenjem, a i zajamčenom solidnom mirovinom – rasprsnula se kao halucinacija.

Ili je pala kao žrtva skupnog zločinačkog pothvata, u kojem su sudjelovali bezbrojni: oni koji su 90-ih nemilice likvidirali poduzeća i slali ljude u naponu snage u mirovinu kako bi profitirali na tvorničkim nekretninama; oni koji su gledali kako iz godine u godinu pada natalitet i nisu ništa poduzimali; oni koji su izdavali lažne potvrde o invalidnosti i nesposobnosti za rad; oni koji su glasali za povišene i povlaštene penzije; oni koji ne daju strancima radne dozvole; oni koji drže ljude na honorarima i oni koji si honorare isplaćuju preko student-servisa; oni koji su pogrešnom poreznom, monetarnom i gospodarskom politikom upropastili hrvatsku ekonomiju.

Već se i iz ovako paušalno nabacanih uzroka kraha mirovinskih fondova vidi da su krivi saborski sazivi i vlade, mentaliteti i svjetonazori, nesposobni ekonomisti i korumpirani liječnici, stranke i sindikati, utaje poreza i plaćanje kešom na crno, aktivisti i pasivisti nerađanja – a na koncu i ona dva svjedoka koji i dan-danas potvrđuju da je taj i taj ranjen u nekoj bici koja se nije nikada ni dogodila.

Jednostavno, krivi smo svi. I za kaznu osuđeni na to da se trudimo prije smrti ugrabiti što više novca iz sve praznije vreće, pri čemu tuđi dobitak nužno znači i naš gubitak.

Socijalistički umirovljenik: iscrpljen, ali zadovoljan

Takav ponižavajući rasplet izazvat će, i već izaziva, brojne socijalne, zdravstvene, političke, ekonomske i moralne probleme, a u temelju mu je potpuni poremećaj u našem odnosu prema radu. Naime, kraj 19. stoljeća dočekali smo s dvije prevladavajuće radne etike: protestantskom na sjeveru, i katoličkom na sjeveru i jugu.

Protestantsku je opisao Walter Benjamin kao osjećaj dužnosti u svijetu koji je izgubio vjeru – ali je zadržao osjećaj da su prijevara, neumjerenost i lijenost grijeh; protestantski rad stoga ne služi osobnom bogaćenju, nego se sav reinvestira u budućnost, čime se objašnjava neviđeni napredak zapadnih zemalja. Katolički odnos prema radu drugačiji je: rad se ne smatra korisnim samim po sebi, nego samo kao sredstvo za osobni duhovni napredak. Drugim riječima, i najneznatniji rad može proizvesti sveca, a duša se može upropastiti i na najunosnijim poslovima. Zbog toga se razlikuju katolički i protestantski umirovljenik: protestantski uživa na kruzeru jer mu novac što ga je uštedio u privatnom fondu omogućuje vrhunski standard; katolički kontemplira o bliskoj smrti, računajući da je posvećenim radom akumulirao određeni kapital koji će mu poslužiti za učešće kad uskoro od Boga zatraži neizmjeran kredit – oprost grijeha.

Kod nas je 1945. novi odnos prema radu, socijalistički, oba ova svjetonazora otpremio na smetlište povijesti. Prije toga je, međutim, od njih preuzeo najbitnije osobine: od protestanata ideju da se radnik ne smije osobno bogatiti te da se sav prihod ulaže u budućnost; od katolika da je i najmanji rad koristan ako se obavlja s moralnom odgovornošću.

Socijalistički radnik na koncu svojeg radnog vijeka postajao je socijalistički umirovljenik: iscrpljen, ali zadovoljan jer se ugradio u put prema društvu pravde; skromno odjeven i hranjen, ali miran jer su svi jednaki. Vidjeli ste ga, još postoji: u štofanim hlačama i prastarim cipelama sjedi na klupi u parku, boća se ili u knjižnici prelistava novine.

Zbog čega radimo?

Nažalost, postoji još jedan odnos prema radu, kod nas endemski i neiskorjenjiv – hajdučki. On se 1918. počeo prelijevati s Balkana, potkopavao je i Prvu i Drugu Jugoslaviju, a sada će doći glave i neovisnoj Hrvatskoj. Hajduk neće raditi nego će oteti; on nema poslovne suradnike nego jatake; policija i sud nisu mu prijatelji nego protivnici; konkurenciju neće nadmašiti nego eliminirati; zaradu neće prijaviti nego će je skloniti na sigurno; ne cijeni obrazovanje nego drskost; ne treba mu stražnjica na kojoj bi dugo sjedio nego brze noge; davanje mita mu je pitanje opstanka; neće ničemu posvetiti duge godine kad je puno unosnije stisnuti zube i pretrpjeti pet minuta straha. Na žalost pristojnih ljudi, hajduci su napustili šume i prilagodili se: ne odijevaju živopisne nošnje, nego poslovna odijela; ne jašu mazge nego se voze u limuzinama kupljenima preko javne nabave; ne barataju kuburama nego paragrafima; ne skrivaju se po planinama nego po strankama. I ono najgore: nekad su, zbog rizika posla, ginuli mladi, a danas uživaju nezarađene penzije. Ideal hajdučke mirovine je imati 40 ili 50 godina, voziti mercedes s invalidskom naljepnicom i sudjelovati na biciklističkom maratonu od Vukovara do Dubrovnika.

Pitanje mirovina pogrešno se svodi na računanje postotaka, prijepore oko drugog stupa i ukazivanje na to da je besmisleno ljude tjerati na rad do smrti. Pitanje na koje nismo dali odgovor, a iz tog će odgovora izaći sva rješenja jest jednostavno: zbog čega radimo? Ako bismo odgovorili da ne radimo samo za sebe nego i za druge, ako bismo odgovorili da ne radimo samo za plaću nego i za osjećaj ispunjenja, ako bismo odgovorili da ne radimo samo za mirovinu nego i zato što vjerujemo u budućnost – onda bi neradnik ostao prazan i sam.

Ali zasad je prazan i sam jedino radnik.