Tko zna, kad bi mi prezime bilo malo drugačije od ovoga, ali nekako slično, recimo Juretić, možda bih sad (i to još kroz, onako, skroz hasanbegovićevski ciničan osmijeh) tek promrsio 'Neka crknu!', umjesto da ovdje ispisujem retke i retke o neveselom usudu Hrvatske demokratske zajednice. No budući da nemam ni dovoljno sakramenata niti živopisnih detalja u životopisu za takav stav, stojim sa strane i sjetno, uz tek tužnjikavi smješkić, gledam sve te muškarce i žene kako se prže na ovim vrućinama, a za rashlađivanje nemaju na raspolaganju ništa osim mahanja članskom iskaznicom ispred lica.

Rafal u nogu za izučavanje...

To kako je HDZ 2016. samom sebi u nogu ispalio ne metak, nego cijeli rafal, to će se doista - kako je netko već primijetio - morati studirati na politologiji, ako ne i drugdje. Ne kao usputni primjer u okviru nekog šireg kolegija, nego kao zasebna cjelina, sama po sebi vrijedna dvosemestralnog izučavanja. Možda čak i na doktorskom studiju, ako se najdraža polaznica složi.  

I trebalo bi doista imati i manje od grama duše a da ne osjetiš barem blagu empatiju za tih dvjestotinjak tisuća duša, svojih zemljaka, dojučerašnjih 'dragih prijatelja' Tomislava Karamarka (molim? koga? nikad čuli!), ljudi koji će se moći odmoriti tek tamo negdje pred svetog Nikolu, kad konačno završe u oporbi, makar na neko vrijeme. Moj grijeh, moj grijeh, ali što ću - meni je njih zbilja nekako žao. Lažem li? Da, ali ne skroz. Na neki čudan, pomalo nastran način, meni oni stvarno čine milo.... Evo, recimo, dok mi ostali (uključujući i sve njihove političke suparnike) stignemo barem malo smočiti guzice, pred njima je ljeto prepuno neizvjesnosti, bez predaha i uz dodatno znojenje, itekakvo.

Kako se zove onaj advokat, sunac mu srpski?

Umjesto da se malo odmore, poslije šestomjesečne bitke za sve one reforme što su zablistale repom zvijezde padalice u prvoj postizbornoj noći nad Hrvatskom, pa potom ponovo u onoj hladnoj 'građevinskoj' večeri na Pantovčaku, oni se sad moraju mučiti egzistencijalnim enigmama tipa - je li Mate već doznao što je Štef kazao Lajošu dok je uzimao zub za Zvonka i Mirelu; što ako i Serjoža propjeva o Branku i meni, a zaprijetio je Gordani da će to i napraviti ako se išta od ovoga otkrije; kako se zove onaj advokat, sunac mu srpski, što je prije dvije godine uspio izvuć Trpimira na privremenu neubrojivost; što ako Bavarci opet zabrane da one njihove črčkarije iskopiramo u Prnjavoru i ponovo predstavimo kao cjelovitu analizu i razvojni program s njihovim potpisom; zašto još nije objavljeno ono što mi je Veljac rekao da sigurno stavljaju u sljedeći broj, ono o Milanovićevoj gej vezi s Vučićem; jel neko vidio Vasu zadnjih dana; jel imamo kakvog ustašu na lageru da napravi neko sranje, da nas malo puste na miru; šta to rade oni haesesovci, pa zar nam je to hvala; jel može neki ministar nešto još izvest da nas se malo makne iz fokusa; di ćemo izmislit tolike novce, majketibožje; kamo nas uopće može odvest predsjednik koji ni dana nije proveo u zatvoru, ma ni putovnica mu nijednom nije oduzeta; a šuro povazdan zove s mora i stalno pita kad će mu više legalizacija onog plažnog hangara...

Pa se ti ne znoji!

Milijuni ambicija, i izjalovljenih i naglo naraslih, sudaraju se sad s milijunima strahova i briga u mudrim glavama HDZ-ovog članstva, stvarajući milijarde kombinacija, a u cijeloj toj impresivnoj gomili glava nema nijedne koja se ne osjeća na neki način izigranom, barem malo. Prisilno pak jedinstvo što su ga primorani (zahvaljujući, ponovimo, jedino sebi samima!) demonstrirati sljedeće nedjelje, bez obzira iziđu li na izbore za plenkovića svoje stranke ili ih odignoriraju, ne može generirati ništa više od novih frustracija.

Već sad ih sažalijevam preko svake mjere

E, u takvom će stanju onda krenuti u sastavljanje izbornih lista za znakoviti 11. rujna, lista na kojima će (hajde, svako zlo za neko dobro, reklo bi se) ipak biti više mjesta za članove stranke nego za razbježane i obezvoljene dojučerašnje koalicijske partnere.

Pa kako da čovjek ne osjeti barem trunkicu sažaljenja?

Kaže mi jučer jedan prika kako bi najbolja stvar koju Andrej Plenković može učiniti i za HDZ i za cijelu Hrvatsku bila da sljedeće subote pošalje priopćenje s porukom u stilu: 'Pardon, ali kako vi niste skužili da se ja samo zezam? Ne pada mi na pamet biti predsjednik HDZ-a.' Ne nužno tim riječima, naravno, ali da jasno odustane od kandidature, u zadnji čas.

Katarza kataklizmičkih razmjera protresla bi i prosijala stranku, a posljedični bi učinak na hrvatsko društvo djelovao bolje od najboljeg detoksikacijskog tretmana

'Ti si zlurad, znaš?', odgovorio sam mu, 'ne samo prema njima, nego i prema svome prijatelju. Već sad ih sažalijevam preko svake mjere, a zamisli što bi tek tad bilo! Pa uvenuo bih od tuge i brige!'