Da je neki normalan, prosječan svijet, obični civili, dakle, bio umiješan u incident koji se odigrao u noći između subote i nedjelje pred novosadskim restoranom 'Tako je suđeno' (sic!), to ne bi bila vijest; niti bi trebala biti, jer se takve stvari događaju često i redovito. Sve i kada policija ureduje, to – u najozbiljnijem slučaju – u jutarnji izvještaj ulazi kao 'JRM sa LTP' (po javnom redu i miru, s lakšim tjelesnim povredama), dakle premet prekršajni – ako uopće stigne do prekršajnoga suda.

Ali ovdje nije riječ o običnim civilima: u incidentu je, naime, sudjelovao Nenad Čanak, predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) i narodni poslanik u Skupštini Srbije, u svojstvu prilično aktivnom. E, to je već drugo.

Evo što se dogodilo – koliko smo uspjeli doznati od svjedoka događaja. Čanak se toga dana vratio iz Rovinja, gdje je na Weekend Media Festivalu govorio upravo o provokaciji kao obliku komunikacije. Otišao je na rođendan svog kumčeta, a tada ga je nećakinja, kći njegovoga brata, mobitelom pozvala da svrati u kavanu 'Tako je suđeno' jer se dugo nisu vidjeli, a i blizu je. U kavani, već pred fajruntom, Čanak zatiče svoju nećakinju i njezinu beogradsku prijateljicu, Danila Ikodinovića, vlasnika (bivšeg čuvenog vaterpolista koji se, kao i Čanak, upropastio na motociklu), muziku i nepoznatoga građanina 'pod utjecajem'.

Građanin, za kojega se ispostavilo da je stanoviti Pavle Lešanović, počinje smjesta dobacivati Čanku i djevojkama koješta ('lopovi' itd), ali Ikodinović ne reagira, što će kasnije biti od značaja za priču. Nenad Čanak, inače vičan nenasilnom razrješavanju sukoba (znam, to smo skupa radili nekoliko puta u ona mračna ratna vremena), pokušava smiriti stvari: prilazi muzici i pjeva s njima. Lešanović tada ustaje, uzima čašu vode i baca je u lice harmonikašu i Čanku pored njega. Ikodinović i dalje ne reagira. Čanak tada plaća račun i odlazi s obje djevojke autom. Jedna od njih usput se žali da joj je Lešanović dobacivao opscene primjedbe i da ju je pokušao dodirivati.

Nakon što je djevojke ostavio, Čanak i dvojica prijatelja vraćaju se (morali su još dovesti nečiji ostavljeni automobil u blizini) i on, ljut i naživciran, želi objašnjenje od Ikodinovića: da zašto je dopustio da se njegove goste maltretira. Birtija je zatvorena, ali zato ispred stoji auto s vozačem u kome je građanin Lešanović: on kroz prozor nastavlja vrijeđati Čanka. Čanak, po vlastitim riječima, pada u afekt, gubi živce i Lešanovića izvlači na desna vrata i udara ga pesnicom nekoliko puta. Čankovi suputnici ih razdvajaju i odvoze ga do kuće gdje živi. Čanak se ne sjeća tog dijela, jer da mu je bio pao mrak na oči.

Cijelom događaju posvjedočilo je nekoliko ljudi: Ikodinović i muzičari, djevojke, Čankovi suputnici i Lešanovićev vozač. Osim toga, unutar birtije ima nadzorna CCTV kamera čije je snimke policija već izuzela (za prostor pred kavanom ne znamo). Lešanović će kasnije tvrditi da su mu polomljena rebra.

Građanin Lešanović, umjesto da smjesta ode na policiju, odlazi u tabloid Kurir i tamo im slaže svoju priču da ga je Čanak pretukao na pravdi Boga; da je spor bio oko muzike, da su mu oteli mobitel i zlatni Rolex od osam tisuća eura, da nije bio u BMW-u, nego u Jaguaru, itd. Kako se cijeli skandal odmah počeo napuhavati po tabloidima (kojih je Čanak omiljena žrtva još od 1991), ispalo je tu još svačega: te tukli su ga jer je Beograđanin, što je ponovio i novi, Nikolićev, gradonačelnik Novoga Sada, bez da je znao detalje događaja, te nasilnik itd. Četiri dana kasnije, Lešanović dodaje i optužbu da je Čanak na njega potezao pištolj; o tome potvrde svjedoka nema. Dopunski iznerviran medijskim linčom, Čanak u ponedjeljak podnosi ostavku na poslanički mandat, jer da ga nitko nije našao za shodno zaštititi, čak ni kao narodnog poslanika te da je stvar presuđena prije no što je policija (kojoj se javio odmah sutradan) od njega uzela izjavu o okolnostima (nije ni do petka, kad se ovi redovi pišu). Ostavku su mu odbili jer da nije ovjerena na sudu, pa ju je u utorak donio i ovjerenu.

Tako je to u politici: što je dozvoljeno volu, nije dozvoljeno Jupiteru. Nenad Čanak je od 1991, kada je krenuo s antiratnom kampanjom i pokretom otpora Miloševićevu režimu, omiljena meta šovinističkih i desničarskih stranaka i njihovih medija. Prvo je bio 'špijun' i 'izdajnik'; kasnije 'autonomaš' itd. Dakle, na njega je bilo najlakše – i najpoželjnije – nasrnuti, što se događa već dvadeset i dvije godine. Nenad Čanak jest koloritan, kreativan i duhovit lik: nije se ustručavao ni od sudjelovanja u realityima na Pinku ('To se gleda', govorio mi je tada, 'više nego sve druge televizije'); on je inače 'marketingaš' po profesiji.

Dobro, priznajem: ja jesam, bio sam i bit ću Čankov blizak prijatelj, ali u ovome slučaju trudim se biti nepristran. Znam: Čanak zna pretjerati u raznim stvarima, ponekad na nelagodu pučanstva (vozio je snježne sanjke noću po Novom Sadu, zadnji put). Nasilnih epizoda, međutim, nije bilo nikada, za razliku od nekih drugih političara u Srbiji, kojima se to nije spočitavalo: o Šešelju neću ni govoriti, ali je Velimir Ilić nogom udario novinara Vladu Ješića u TV studiju, pa što? Imali smo ih još, hvala lijepa.

Ni od koga ne tražim da Čanka voli i oprašta mu svinjarije – ako i kada ih bude. Ali ovo licemjerje nije u redu. Sjetite se: koliko nas je bilo u situaciji da pijanu budalu udari i izbaci iz kavane, pogotovo ako mu vrijeđa ženske osobe za stolom? Meni je prije par mjeseci malo nedostajalo, ali je osoblje bilo brže i čovjeka u trenu hitilo van. Čankova je reakcija bila prirodna, očekivana i normalna – za nekoga tko nije poznati političar. Postoje, za ime Božje, neka pravila ponašanja u kavani.

Ima tu, međutim, još nešto: za toga Lešanovića vele da je poznati kavanski Skandalmacher kojega barem jednom mjesečno izbacuju iz raznih lokala, jer uznemirava djevojke, vrijeđa goste i ostalo. Kažu i da je blizak pobjedničkoj koaliciji, naročito novome ministru kulture i informiranja Braci Petkoviću (to je onaj što slavi ratne zločince). Odakle on tamo baš tada? Neki misle da bi tu moglo biti riječi i o namjernoj političkoj provokaciji; ne bi bilo prvi put.

Svatko od nas, kao što je poznato, ima točku pucanja. Ali jedan političar morao bi imati znatno viši prag tolerancije na provokaciju; dapače, prvo pomisliti da je o provokaciji riječ – sve i da nije, sve i da je obična kavanska bedastoća u pitanju, jer su posljedice iste. U takvoj se situaciji prije svega od osoblja lokala traži da incidentnoga tipa udalji, pa da zove policiju ako ne uspije. Ako je Nenad Čanak negdje pogriješio, tu je. Barem je podnio ostavku – za razliku od nekih.