Premijer Milanović je, koliko ga poznam , dobar čovjek i ne može ne biti kršćanin – izjavio je Adalbert Rebić, istaknuti teolog i umirovljeni profesor zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta u intervjuu Jutarnjem listu. Kao jedan od najeksponiranijih intelektualaca iz redova Crkve Rebić kaže da mu ne smeta Milanovićevo citiranje Biblije. Njemu se to sviđa, jer smatra da premijer na taj način pokazuje svoju inkulturiranost u kršćansku kulturu i tradiciju. Ali mu zamjera što 'ističe svoj ateizam, a tako često spominje Boga i citira Bibliju'. Njemu je to, izleda, nespojivo, pa tvrdi da je Milanovićev ateizam formalan, 'nešto za što on misli da spada u obilježje SDP-a'.

Ima li, dakle, dobrih ljudi a da nisu kršćani? Ima li dobrih ljudi među pripadnicima drugih religija? Ima li dobrih ljudi među nevjernicima? Na koncu, jesu li svi kršćani baš tako dobri, a ostatak svijeta tako loš, da bi se dobrota mogla smatrati njihovom specifičnom karakteristikom? Sve su to pitanja koja se neminovno postavljaju nakon Rebićeve pohvale premijeru Milanoviću.

Ako jedan od najkoncilijatnih ljudi s Kaptola tako rezonira, onda nije čudo da kojekakvi bojovnici s oltara aktualnu vlast optužuju, doslovce, za 'nasilnu ateizaciju hrvatskog društva'. Čini se da im je bilo kakvo iskazivanje nepripadanja Crkvi sumnjivo i suspektno. Premda je misleći dio klera još u kasnom socijalizmu, mnogo prije prevratničke devedesete, bio u prilično redovitom i produktivnom dijalogu s ateistički deklariranim intelektualcima. Izgleda da se tih mostova nitko u Crkvi više ne sjeća. Danas opet govore predrasude. Danas i najtolerantniji među svećenicima faktički insinuiraju da među nekršćanima i nevjernicima nema dobrih, vrijednih i čestitih ljudi. Rebićev kompliment premijeru Milanoviću zapravo se pretvorio u uvredu svima koji nisu vjernici, odnosno kršćani.