Previše je i za spektakularno uhićenje, što se bilo desilo Joži Boljkovcu, ali su njega barem morali pustiti van manje-više zdravoga, ali veoma ljutoga. Izgleda da se od Jože Manolića odustalo; možda zato što su se Boljkovcem baš lijepo iskompromitirali, a možda i zato što Karamarko nije postigao, istekao mu je rok trajanja.

E, sad: spomenutim starijim gosponima zajedničko je to da im se zamjera što su tamo nekada, odmah nakon oslobođenja od nacizma, fašizma i narodnih izdajnika, donekle pretjerali sa represalijama, pa se to sada – šezdeset i više godina kasnije – tumači kao 'ratni zločin' i slično. U meritum stvari – jesu li i zašto krivi – sada ulaziti nećemo. Da su se svinjarije događale – događale su se; to znamo. Događale su se i u drugim zemljama-pobjednicama u Drugom svjetskom ratu: Talijani su strijeljali i za noge objesili Mussolinija i Claru Petacci bez suđenja, Francuzi su također bez suđenja potamanili nekih desetak tisuća suradnika okupatora i kvislinga, Norvežani također, o nekim drugim zemljama i da ne govorimo.

Vojnik partije koji je postao liberalni demokrat

Tko su dva Jože, Boljkovac i Manolić, znate i sami. Jovo Kapičić donekle je drukčiji slučaj. Taj crnogorski prvoborac i ratni heroj postao je visoki funkcionar UDBE u činu generala i bavio se u tom svojemu svojstvu prvo hvatanjem odmetničkih četničkih bandi, a zatim ga je zapalo da bude zapovjednik Golog otoka, nakon raskida sa Staljinom, 1948. Bio je uvjereni vojnik Partije, poput mnogih današnjih likova za koje se još pitamo jesu li 'heroji ili zločinci'. U tome je Jovo Kapičić sličan Boljkovcu i Manoliću; i samo u tome. Kapičić nije osnivao stranke, Miloševića je mrzio duboko i s razumijevanjem, nije obnašao visoke dužnosti, gledao je svoja posla, a u politiku se uključio tek nedavno, prije nekoliko mjeseci pristupivši prilično demonstrativno Liberalno-demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića.

Motivi napadača

Tu sada dolazimo na zanimljiv dio priče: da tko je napao starog gospona Jovu Kapičića na beogradskoj ulici i zašto? Tko je hapsio Boljkovca – znamo; znamo i zašto: iz neumjesnog i glupog revanšizma poraženih snaga, u nadi da će im to pomoći na izborima. Osumnjičenih za napad na Jovu Kapičića ima, pak, na više strana. Počnimo od narodnih izdajnika: gen. Kapičić nikada nije imao dvojbi jesu li partizani postupili ispravno i to je javno govorio, iznerviran povijesnim revizionizmom srbijanskih desničarskih stranaka. On spada u one koji misle da su poslijeratne čistke bile traljavo obavljene, što je već dovoljno ohrabrenim pristalicama četnika i ljotićevaca da pomisle svašta.

Onda se valja prisjetiti i informbirovaca, koji su ga do sada najglasnije grdili: oni i dalje traže njegov kazneni progon zbog kršenja ljudskih prava na Golom otoku i inače. Jovo Kapičić ni njima nije ostajao dužan. Kaže da bi i danas isto postupio i da tko ih šiša kad su se krivo kladili u kritičnom trenutku. Konačno, Liberalno-demokratska partija na meti je vandalskih napada već dosta dugo, tako da se ni taj dio priče ne može isključiti. Sjena sumnje, dakle, pada nekako više na desnu stranu, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog toga što su žrtve Informbiroa i Golog otoka u poodmakloj dobi, na kraju krajeva. Najmlađi imaju preko sedamdesetak godina, a ozljede nanesene Jovi Kapičiću i okolnosti napada ukazuju na nekoga mlađega i agilnijega. Komunističke mladeži informbirovskog, staljinističkog usmjerenja u Srbiji jedva da ima, mada – tamo ima svačega...

Uzimanje pravde u vlastite ruke

Jovo Kapičić visok je, prav i prpošan stariji gospon, od one vrsti koja ne da na sebe; 'zajeban čiča', rekli bi beogradski klinci. Više puta upozorio je javno da na sebi nosi velik revolver i da se o tome vodi računa; možda je to bio blef. Na svu sreću, u trenutku napada nije bio naoružan, inače bi bilo čuda i pokore. Policija postupa, pak ćemo vidjeti na što će i to izaći; nitko nije optimist.

Preostaje nam jedno važno pitanje: smije li se pravda uzimati u vlastite ruke? Posebno ako je riječ o 'pravdi' shvaćenoj ideološki usko, a još više ako se želi osvetiti nešto od prije šezdeset i sedam-osam godina? Žrtve traumatskih događaja, ako su na životu, također su poodmakle dobi, a vjerujem i da im nije do debelo zakašnjelih osveta. Što je bilo – bilo je, pustimo to sad; mnogo puta sam to čuo od njih. Bit će da je i ovdje riječ o politici, plašim se. Kao prvo, nije lijepo hapsiti ili na cesti fizički napadati stariju gospodu od devedesetak godina. Kao drugo, trebalo je prvo hapsiti stariju gospodu za koju je dokazano da su nacistički i slični ratni zločinci; to bi dalo moralnu legitimaciju da se onda progone i oni s pobjedničke strane. Kao treće, trebamo se konačno već jednom dogovoriti tko je zapravo pobijedio u Drugome svjetskome ratu; i zašto - što je podjednako važno. Sve ostalo dolazi kasnije.