Poraz nerijetko znači priliku za uzlet. Osobito u politici, kad temeljem izbornog poraza dovoljno kvalitetni akteri naprave njegovu slojevitu analizu, izvuku pouke te se u relativno kratkom vremenu osposobe za nove utakmice i pobjede. Kada bi tako pristupili u SDP-u, ovogodišnji bi im poraz na parlamentarnim izborima bio prigoda za sustavnu preobrazbu stranke, njezina vodstva te izgleda na sljedećim izborima. Konkretno, već na lokalnim izborima u svibnju 2021. U tom bi se slučaju za novu čelnu osobu SDP-a natjecali kandidatkinje i kandidati koji bi, primjerice, za osam mjeseci mogli trijumfirati na zagrebačkim lokalnim izborima preokrenuvši trend u glavnom gradu, u kojem je stranku ne samo prvi put od 2000. porazio HDZ, nego se s njom po broju glasova gotovo izjednačila koalicija stranaka okupljena oko lijevo-zelene političke platforme Možemo!.

Novo bi prvo ime socijaldemokrata trebalo biti sposobno na tim izborima pobijediti i Milana Bandića i HDZ i ostale izazivače, neovisno s kojeg dijela političkog spektra dolazili. Izbornim i poslijeizbornim rezultatima u Zagrebu te u nizu drugih gradova, općina i županija, SDP vođen na potpuno drukčiji način od prijedloga koji se mogu čuti i u aktualnoj kampanji za unutarstranačke izbore, a da se o vođenju stranke od posljednje pobjede na parlamentarnim izborima 2011. naovamo i ne govori, postao bi relevantnom strankom i kad su posrijedi sljedeći izbori za zastupnike u Hrvatskom saboru.

Grbin unaprijed priznaje poraz u Zagrebu

Za SDP bi bilo idealno da ga vodi netko tko ima sposobnosti, znanja i darovitosti pobijediti i na spomenutim zagrebačkim izborima i na novim parlamentarnim izborima. Umjesto toga, jedan od kandidata za novog predsjednika stranke Peđa Grbin nema ništa protiv toga da SDP podrži čelnog čovjeka platforme Možemo! u utrci za zagrebačkog gradonačelnika. Mogući predsjednik SDP-a tako već unaprijed priznaje novi poraz u Zagrebu jer ni ne pretpostavlja da stranka ima vlastitog kvalitetnog kandidata za upravljanje glavnim gradom. Možda bi u tom slučaju Tomislav Tomašević bio boljim kandidatom i za predsjednika SDP-a od Peđe Grbina. Uostalom, Tomašević je u žešćoj konkurenciji na srpanjskim izborima dobio 19.627 preferencijskih glasova, što je više od 17.000 glasova za Grbina.

I dok Peđa Grbin kao novoizabrani saborski zastupnik defetistički već prepušta drugima borbe i pobjede na skorim važnim lokalnim izborima, drugi kandidat za predsjednika SDP-a, župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar u slučaju vlastitog dolaska na čelo stranke ne namjerava biti premijerom pobijedi li SDP, kojim slučajem, na novim parlamentarnim izborima. Dakle stranku bi vodio predsjednik koji nije sposoban voditi Vladu. Razlog je to što Kolar ima samo srednjoškolsko obrazovanje te bi zbog toga vođenje kabineta također prepustio drugima. Prvi i posljednji put kada je SDP s takvim prijedlogom izašao pred birače doživio je poraz: na izborima 2007. stranku je vodio predsjednik Zoran Milanović, dok je SDP-ov kandidat za premijera bio Ljubo Jurčić. S tom razlikom da je Kolar završio srednju školu, a Milanović poslijediplomski studij.

Ovakvo poimanje rada predsjednika stranke, od nuđenja drugima da sudjeluju na izborima u sredini koja je presudna za politički uspjeh i u kojoj se mora učiniti sve kako bi se vratilo povjerenje građana do de facto nekvalificiranosti i nespremnosti za preuzimanje ključne političke dužnosti u zemlji temeljem izbora, ne govori samo o Peđi Grbinu i Željku Kolaru, nego i o sada već permanentnom stanju u SDP-u. I dalje mandatima najjača oporbena parlamentarna stranka u Hrvatskom saboru, SDP je stvarnim utjecajem na politički život zemlje sve marginalniji. To bi se moglo nastaviti i nakon unutarstranačkih izbora 26. rujna, a koji već strukturom svog biračkog tijela govore puno. Naime na izborima će moći sudjelovati otprilike trećina članstva jer samo toliko članica i članova stranke uplaćuje članarinu. K tome, nekoliko ih je tisuća podmirilo svoj dug uoči raspisivanja izbora, što znači da je godinama tek nešto više od petine članova SDP-a redovito ispunjavalo svoju statutarnu obvezu prema stranci. Svojedobno članarinu nije redovito plaćao ni njezin tadašnji predsjednik Zoran Milanović, a popriličan je dug, kada je riječ o članarini, ostao i iza bivše potpredsjednice stranke i Vlade Milanke Opačić nakon što se politički umirovila kod Milana Bandića.

Kada ovakav odnos prema stranci ima većina njezina članstva od samog vrha do nekoliko desetina tisuća članova, kakav odnos mogu imati njezini simpatizeri i birači? Osobito kada se stranka iz izbora u izbore vodi sve neuspješnije. Nakon uvjerljive pobjede na parlamentarnim izborima 2011., kada je tadašnja Kukuriku koalicija predvođena SDP-om u prvih deset izbornih jedinica osvojila 958.312 glasova, do ovogodišnjeg uvjerljivog poraza SDP-ove koalicije Restart s 414.645 osvojenih glasova, politička opcija koju predstavljaju socijaldemokrati izgubila je više od pola milijuna glasova na najvažnijim izborima u zemlji. Predvođen Zoranom Milanovićem, SDP je na parlamentarnim izborima poražen čak dvije godine zaredom, 2015. i 2016., dok su ove godine Davor Bernardić i njegovi podržavatelji u stranci najodgovorniji za najslabiji izborni rezultat još od 1990.-ih. Krajnje nekompetentni predsjednik i suradnici, izborne liste s politički anonimnim kandidatima, prepisivački program, očajna komunikacija s biračima te slabe reakcije na pandemiju i potres u Zagrebu i okolici, spustile su SDP na razinu stranke u koju nemaju povjerenja ni vlastiti članovi, a još manje birači.

Od socijalističkih omladinaca 80-ih do anonimaca

Mogu li to promijeniti kandidati za novu čelnu osobu stranke? Teško. Peđa Grbin na vrijeme je ukazao na to da je Davor Bernardić SDP-ov put u novi poraz te sada baštini status stranačkog (polu)disidenta i marljivog saborskog zastupnika. Međutim ni on sam nema dovoljno liderskih sposobnosti, osobito ne onih potrebnih za uspješno vođenje stranke i danas-sutra Vlade. Političkom pojavom više podsjeća na kadrove socijalističke omladine iz ranih 1980.-ih, nego na nekoga tko razumije izazove socijaldemokracije na početku trećeg desetljeća 21. stoljeća. Usto, od SDP-a se udaljavao kada god mu postupcima nije odgovarao, od odnosa prema koalicijama s ideološki različitim strankama do odnosa prema prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, ali nikad nije imao odvažnosti za vlastiti lijevi politički projekt poput Tomislava Tomaševića. Izgubio je 2013. gradonačelničke izbore u Puli, sudjelovao u izradi više loših zakonskih rješenja, poput onih vezanih uz disfunkcionalni prag za preferencijske glasove, nestručno komentirao pravne okolnosti referenduma o ustavnoj definiciji braka te bio dio gubitničkih nastupa na parlamentarnim izborima 2015. i 2016.

U tome je veoma sličan svom aktualnom protukandidatu Ranku Ostojiću, kojemu je pak prije četiri godine vodio, također gubitničku, kampanju za predsjednika SDP-a. Ostojića svojedobno nisu htjeli ni na čelu stranke ni na čelu Splita, a on je sam izvorni predstavnik socijalističke omladine iz 1980.-ih. Uvjerljiv u migrantskoj krizi 2015., bivši ministar unutarnjih poslova teško može biti uspješan i staložen i u vođenju suvremeno koncipirane socijaldemokratske stranke, a kamo li Vlade.

Izvan svoje županije s razlogom malo poznat, Željko Kolar sam se unaprijed diskvalificirao kao potencijalni premijer. Ni njegov razočaravajući rezultat na parlamentarnim izborima u srpnju, kada je predvodeći SDP-ovu koalicijsku listu u III. izbornoj jedinici osvojio samo 3516 glasova (6,10% u odnosu na listu), ne govori u prilog političaru koji bi mogao motivirati većinu hrvatskih birača na sljedećim parlamentarnim izborima. Dapače, može ih dodatno demotivirati.

Načelnica općine Omišalj Mirela Ahmetović ima isti problem kao Kolar jer ju se do objave kandidature jedva percipiralo izvan granica njezine jedinice lokalne samouprave, a kao ni krapinsko-zagorski župan ne nudi nikakvu viziju uspješno vođene zemlje ni programsko-kadrovsku strategiju nužnu za takvo što. SDP-ovac iz Pule Marino Percan na izborima ionako sudjeluje radi vlastite vidljivosti.

Zbog svih njih Andrej Plenković na čelu HDZ-a i Vlade može imati miran san jer mu puno više brige mogu zadati 'mangupi u vlastitim redovima', nego novo vodstvo SDP-a. Tko god se nađe na čelu socijaldemokrata, uskoro bi mogao pozavidjeti Davoru Bernardiću i njegovu odmoru u Gardalandu. Barem do 2024.