Oni su tu kad ih ne trebate, a kad vam trebaju, sjede u kabinetima i donose nepopularne odluke. Dolaze kad se treba veseliti, a još češće kad treba iskoristiti tuđu nesreću. Među njima prednjače političari, no ima i likova iz ostalih sfera javnog djelovanja. Oni su Supermeni iz balkanskog sokaka – i sve što im možemo jest izabrati najvećeg među petoricom najvećih
Ne želimo poricati činjenicu da populizma ima i u drugim dijelovima svijeta – dakako da i drugdje ljudi dobivaju izbore skupljajući bodove na najsiromašnijima. No, onaj balkanski je najperfidniji, jer on istodobno utjelovljuje uloge uslužnog susjeda, suosjećajnog prijatelja, duhovitog starog svata i nemilosrdnog dželata. Pritom se striktno drži osnovnog pravila populizma – kontinuirane prisutnosti na mjestima najvećih emocionalnih previranja, uz naizmjenično poturanje ramena za plakanje i obećavanje bolje budućnosti, ovisno o potrebi.
Zato u taj izbor ne može ući turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji se dosjetio da bi, nakon što je slao tenkove na prosvjednike, dobra ideja bila obići Somu, poprište najveće rudarske nesreće u povijesti zemlje, u kojoj je poginulo 282 rudara. Dočekan je kamenovanim džipom, a nešto blaže od njega je prije tri mjeseca prošao hrvatski premijer Milanović, koji se u jeku poplava na karlovačkom području na svoju ruku zaputio među narod i u Mekušju dobio jezikovu juhu. Ovo sve wannabe populiste uči vrlo važnu lekciju – među narod se ne ide u fensi odijelima, nakon što ih se tjednima šopa policijskim pendrecima ili novim porezima.
Za potrebe ove analize preskočimo i geografsko-metafizička zdvajanja o tome je li Hrvatska na Balkanu te usporedbe o tome gdje su druge države bivše Jugoslavije u odnosu na nas (točnije, tko je jadniji). Pogledajmo, umjesto toga, pet najjačih kandidata koje bi balkanske državice nominirale na ovakav izbor.
SRBIJA – ALEKSANDAR VUČIĆ
Kao najbrojniji narod na prostorima bivše Jugoslavije, Srbi nedvojbeno nude najviše kandidata za ovu titulu. U prošlom desetljeću scenom je dominirao legendarni ministar infrastrukture Velimir Ilić, voditelj bageraške invazije na Beograd prilikom rušenja Miloševića, koji je u anale ušao savjetom radnicima na autocesti 'Ljudi, mnogo kradete, da kraduckate pomalo pa da vas tolerišemo'. No danas nitko nije ni do gumenih čizama aktualnom premijeru Aleksandru Vučiću. On je proteklih dana, dijeleći vodu i deke na poplavljenim područjima, ponovio stunt iz vojvođanskog mjesta Feketić, gdje je početkom godine, u jeku snježnih mećava (i predizborne kampanje), stopirao spasilačke službe ne bi li se nacrtao na poprištu krkljanca na autocesti s helikopterom i kamerom državne televizije. Tako ne samo što je pojačao medijski brižno stvarani dojam da u Srbiji jedino Vučić nešto može riješiti, nego je činjenica da mu je isti trik prošao dva puta zaredom postavila nove granice balkanskog populističkog apsurda.
CRNA GORA - MILO ĐUKANOVIĆ
Izuzmemo li Uzbekistan, Tadžikistan i ostale naftom bogate 'stanove', znate li neku državu koja barem nominalno nema obilježja diktature, a da njome od pada komunizma vlada jedan te isti čovjek? E pa, eto nam je u južnom susjedstvu. Pritom je Milo Đukanović prošao nevjerojatan put od apologete bombardiranja Dubrovnika do ispričavanja Hrvatskoj zbog crnogorskog dijela agresije, od bossa trgovine cigaretama do prvoborca borbe protiv korupcije, od ubogog socijalističkog idealista do najbogatijeg političara na Balkanu. Pa kako uspijeva? Reći ćete – nije teško drmati zemljom od pola milijuna ljudi, koja još uvijek pati od tradicionalne plemenske organizacije. Treba samo obilaziti brda i doline i ista obećavati narodu, a u slobodno vrijeme nije zgoreg helikopterom vozati Gerarda Depardieua po Svetom Stefanu i dijeliti putovnice kriminalcima iz Azije.
329055,329345,298372,208133
MAKEDONIJA – NIKOLA GRUEVSKI
S obzirom na relativno mladu dob, ali i infrastrukturu koju je uspostavio od 2006. otkad je premijer, Gruevski će, sve su prilike, svojom titoističkom dominacijom nad najsiromašnijom ex-yu državom nadmašiti i Đukanovića. Sustav sastavljen od kombinacije medijskog terora, stranačkog zapošljavanja i kupovanja glasova te hrpe lažnih obećanja o ekonomskom prosperitetu, temeljenima na izrabljivačkim zakonima koji zemlju pretvaraju u neokapitalistički El Dorado, svakim je izbornim ciklusom sve dominantniji. Pritom, makedonski premijer je uvijek tu kad treba zabaciti neku lopatu ili presjeći vrpcu, običaji koji su, zbog svoje providnosti, u ostalim državama u konkurenciji već lagano zanemarili.
HRVATSKA – MILAN BANDIĆ
Unatoč silnom trudu, bivše i sadašnje vlasti na nacionalnoj razini u Lijepoj Našoj nisu uspjele iznjedriti toliko spretnog i dobrodržećeg populista kao što je odnedavno najbolji europski govornik. Svi snježni manevri, jutarnji džoginzi, asfaltiranja prigradskih zabiti i toaleti optočeni plemenitim metalima, koje oponašaju spomenuti mlađahni junaci regionalnog populizma, njegov su patent koji bi trebao zaštititi u Bruxellesu prije nego što se ostale zemlje regije približe EU. A da brine i za glasove onih koji tek dolaze, pokazao je minulog petka, kad se pridružio hordi pijanih maturanata na Norijadi ne bi li i njih učinio svjesnima vlastite budućnosti.
BOSNA I HERCEGOVINA – MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ
Nedavnim masovnim, nerijetko i nasilnim prosvjedima, Bosanci i Hercegovci svojim političarima jasno su stavili do znanja što misle o njima. Primijetili ste da nitko od njih posljednjih dana ne obilazi poplavljena područja, ne samo zato što ne vole prljati cipele riječnim muljem, već i zbog toga što bi se proveli slično kao prilikom prethodne opsade parlamenta. Kad se voda povuče, dolazi Svjetsko nogometno prvenstvo, ali nacija je već sad ljuta na izbornika Safeta Sušića zbog osebujnog izbora igračkog kadra. Stoga nemaju drugog izbora doli nominirati posljednjeg Bosanca koji je raji uspio prodati priču. A da joj je Ćiro ostao vjeran, ma koliko licemjeran, pokazuje i činjenica da se i u poodmakloj dobi, kao trener Slobode iz Tuzle, kotrlja bosanskim drugoligaškim livadama.
