'Srbija je jedino što više volim od Rusije', izjavio je predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić po povratku s Crnoga mora gdje je u odgovarajućoj dači razgovarao s Vladimirom Putinom. Izjava je znakovita: do sada je Tomislav Nikolić čeznuo za time da od Srbije načini 'rusku guberniju', pa bi ovo bio ipak stanoviti napredak. Sada je ipak predsjednik republike i čini se da se avizao. O toj tužnoj, neuzvraćenoj i nesretnoj ljubavi ovdje se već pisalo. Sada, u trenutku ufanja da bi sve to moglo izaći nabolje (kao kod svake nesretne ljubavi), Nikolić je srbijanskoj javnosti podastro svoje dojmove iz tog crnomorskog susreta.

Dakle, sve na ljuvenoj osnovi, Rusi će Srbiji dati kredit od nekih milijardu i pol dolara; konačno će (časna riječ!) krenuti ulaganja u famozni Južni tok, preko Hrvatske ili ne, to bumo vidli; a planira se i suradnja u vojnoj industriji, mada se, veli Toma, Vojska Srbije neće naoružavati kod Rusa, nego je to joint venture, kakbirekli, a za treća tržišta. Ostatak Tomine poduže priče ticao se prijateljstva, ljubavi, uzajamnog poštovanja, međusobnog razumijevanja, zajedničkih geostrateških interesa i ostalih diplomatskih ispraznica, floskula, to jest. Euroazijske integracije i sve u tom smjeru, ali s upadljivim ignoriranjem stanovitih proturječnosti glede Europske unije i europskih integracija oko kojih se Nikolić toliko trsi. Sve je to nekako podsjećalo na nesvrstanost, ekvidistancu od oba bloka (naročito od jednog, zapadnog) i slične ideološke magle iz vremena Josipa Broza Tita.

Ekonomsko podjarmljivanje

Trezveni ekonomisti i financijski stručnjaci odmah su skrenuli pozornost javnosti na to da su ruski krediti prije svega očito komercijalne prirode; da je Južni tok svakako važan Rusima i samo njima, a da su Naftnu industriju Srbije, NIS, već progutali za male novce, a da ni podrignuli nisu. Uostalom, rusofilska struja među srpskim nacionalistima (drugih struja i nema) odavno je našla i svoje tajkunsko-biznismenske predstavnike; bolje rečeno – oni su našli nju, priliku koja se ne propušta. Tako smo dobili posrednike u trgovini i pranju novaca: Slobodanovog brata Boru Miloševića, Popovića i Parivodića iz Koštuničine bande i još čitav jedan gremij, kao bi to nazvao Denis Kuljiš, sitnijih ili krupnijih meštara za zamračivanje i ugrađivanje, ukratko. Obojeni metali, na primjer (pitajte Severininog Milana); avanture s naoružanjem i vojnom opremom (SDPR Jugoimport, kako se to nekada zvalo, ali i par privatnika) u kojima su Rusi dopustili sitne poslove u preprodaji svojih viškova trećesvjetskoj sirotinji da se ima čime ubijati; ulaganja u kojekakve blesave poslove, a samo da bi se crni mafijaški novci iz Rusije nekako proprali i isprali itd. Toliko kad je o ekonomiji i financijama riječ.

Ako ste zapeli – evo vam

Sve to bez politike ne ide, kao što znamo, hvala lijepa. Rusija je, kao i SSSR, velika imperijalna sila: mnogo ljudi, mnogo vojske, mnogo nuklearnih bojevih glava, veliko potencijalno bogatstvo u prirodnim resursima koji se brzo i lako aktiviraju. Građanin Putin, Vladimir Vladimirovič, uspio je – nasreću ili na nesreću, to ćemo istom vidjeti – u svojoj nakani da u Rusiji restaurira imperijalnu strukturu moći, s novim tajkunskim (umjesto partijskim) plemstvom i pratećom prvobitnom akumulacijom u kojoj su gladni stradali još više. To bi bilo grubo usporedivo s krajem devetnaestoga stoljeća u ruskom Carstvu: oslobodili kmete i potakli trgovce i buržuje, 'kupečesku klasu', kako se to tada zvalo. Danas, međutim, nema liberalne (u smislu političkom, ne ekonomskom!) oporbe među inteligencijom; Pussy Riot ne računamo, to je incident. Solženjicin tu pravi razliku između 'inteligencije' i školovanih klasa bez kritičkog mišljenja koje naziva 'obrazovanščinom'; danas bismo rekli 'tehnokracija' koja služi svakome bez moralnih dvojbi i premišljanja.

Takovo samodržavlje na moderan način svoju vanjsku politiku vodi cinično, beskrupulozno i egoistično – normalna stvar. Ako, dakle, neki Srbeki i Montenegrini s dalekoga Balkana smatraju da vole Rusiju, široku rusku panslavensku dušu i slatko rusko pravoslavlje – praf im budi. Ako pritom ima neke šanse da ih se i opljačka – utoliko bolje. Ako je to put da se Europi i SAD ubaci kamenčić u cipelu – još bolje. Uzalud je mudri prota Mateja Nenadović još 1809. upozoravao Srblje da se u Rusiju ne uzdaju jer su Rusi s Turcima 'druzja'; imali smo još nekoliko sličnih epizoda (Informbiro, a nedavno i Jeljcinova vlada), ali se Srbi i Crnogorci nisu avizali. Dobro, misle Rusi: ako ste zapeli, eto vam; mali remetilački faktor uvijek je od koristi, pogotovo ako je besplatno.

Sitna vojna utjeha

Kad je, pak, o vojnoj industriji riječ, to je sitan posao. Ono što je u Srbiji ostalo nakon raspada Jugoslavije nije nešto: par tvornica topničkog streljiva, raketne tehnike i eksploziva; možda malo naprednijih tehnologija iz oblasti hidraulike, servo-sustava i streljačkog naoružanja do 40 mm. Najveći dio tih tehnologija ionako je preuzet ili licenciran od SSSR u svoje vrijeme. U međuvremenu u Srbiji nije bilo napretka, ali u Rusiji jest, tako da ni ta mala prednost stečena usavršavanjem sovjetskih modela više ne vrijedi. Nikakvih tu tenkova neće biti, ni oklopnih vozila; dapače, ni običnih kamiona ili terenskih vozila: Srbija to ne može i nema čime. Nema ljudi, nema novaca, nema industrijske podloge. Ako ta famozna suradnja u vojnoj industriji i krene, krenut će s minobacačkim minama, topničkom municijom, eksplozivima i sličnom potrošnom robom. Možda neki protuoklopni raketni sustav, ali skuplji od svjetske ponude na otvorenom tržištu.

Tako nam se Toma Nikolić vratio s Crnoga mora pun ljubavnog optimizma i sve nadajući se da je tako kupio još malo popularnosti u Srba.

Možda i jest – ali za koliko dugo?