Deseci i deseci kolegica i kolega, plus eto i nas trojica, cijele smo svoje 'karijere' posvetili tome da hrvatsko društvo učinimo poštenijim, solidarnijim, ravnopravnijim, naprednijim, slobodnijim, časnijim, humanijim, pravednijim, zdravijim, obrazovanijim, kulturnijim i bogatijim u svakom mogućem smislu.

A što smo postigli osim te utaman okrečene virtualne fasade? Pitajte Sanadera, Kutlu, Vidoševića, Bandića, Mamića, Glavaša, Šeksa, Bozanića, Košića, Stojića, Todorića, Merčepa, Hasanbegovića, Đapića, Brkića, Kalmetu, Karamarka, Tomca, Sedlara, Horvatinčića, Keruma, Krstičevića, Plenkovića… Pitajte i Milanovića, Linića, Obersnela, Jakovčića, Vlahušića, Vrdoljaka, Turudića, Šeparovića, pitajte gospođe Žalac, Grabar-Kitarović, Kosor, Murganić, Lovrić-Merzel, Šuicu, Esih, Dalić, Markić, Omejec, ma pitajte koga god hoćete (slobodno im recite da sam vas ja poslao) što su to novinarke i novinari u zadnjih trideset godina napravili a da je uslijed njihovih napora i rizika Hrvatska postala imalo poštenija, solidarnija, ravnopravnija, naprednija, slobodnija, časnija, humanija, pravednija, zdravija, obrazovanija, kulturnija i, općenito, bogatija u svakom mogućem smislu? Uglas će vam reći ono što i sami mislite, ali vam je nekako neugodno preda mnom naglas kazati: ništa! Nothing, niente, nichts, rien, nada!

'Ujila 'čela medvida...'

Sva poniženja, prijetnje, ucjene, tužbe, batine i atentati kroz koje su tijekom zadnjih trideset i kusur godina prolazili hrvatski novinari, isključivo da bi vam otvorili oči i natjerali vas da shvatite kakvoj se žgadiji dopuštate stavljati pod jaram, sve je to tek građa za sabrana djela jednog makedonskog pjesnika, možda ste čuli za njega, zove se Dimče Vaginoski. I ništa više.

Taj proljetni čemer, nekoordirano simultan (valjda su nam se loše zvijezde nekako poklopile u podznacima a da sami nismo pojma imali) spomenuo sam potkraj svibnja na jednoj književnoj večeri, u odgovoru na pitanje iz publike. Neki je gospodin htio čuti štogod o Feralu, za koji sam pisao pet sjajnih zeznutih godina. A kad sam završio rezigniranu tiradu o uzaludnosti novinarske borbe s narodnim običajima u Hrvata, čovjek je odvratio protupitanjem: 'A što vam se čini, bi li Hrvatska danas bila bolja ili gora, da novinari nisu radili sve to što ste nabrojali?'.

Da, dovraga, teško da bi bila bolja. I da, vrlo je vjerojatno da bi bila još korumpiranija i još besmislenija za svakoga tko nije barem zupčić na kotačiću samodovoljnoga državnoga mehanizma. Moglo bi se, znači, reći da neke zasluge ipak ima taj moj ceh… Ali opet – toliko su neznatne da ih je uzaludno i spominjati. Ima jedna splitska anegdota (pošto čuo – poto prodajem) s kraja osamdesetih: majka jednoga kasnijeg šefa gradske policije, u vrijeme opake inflacije, švercala je devize na tržnici. Kad ju je skupilo u nekoj od rijetkih racija i oduzelo joj sav novac koji je imala po džepovima – evo nje za dva dana opet na Pazaru, opet po istom poslu. Pitali je ljudi koji je znaju kako se izvukla i kako se usudi i odakle joj opet toliko dojčmaraka, a ona samo odmahnula: 'Iss, ujila 'čela medvida…'.

Eto, s time se dade usporediti učinak hrvatskog novinarstva na zadnjih nekoliko desetljeća hrvatskog napretka. Ujila 'čela medvida.

Ovo je samo faza

Cijelo ovo kukumavčenje – ako ste uopće izdržali čitati dovde – izazvala je činjenica da sam sav ovaj pretopli četvrtak pri kraju prababljeg ljeta potrošio na odabir teme kojom bih vas ovdje gnjavio ili zabavljao: hoću li o nedosljednoj Veljači kod površnog Stankovića; hoću li o štrajku učitelja među kojima najmanje desetina ni u paklu narkotika ne bi zaslužila to časno zvanje; hoću li o proustaškom tjedniku koji s naslovnice vrišti da ona zadarska djevojčica nije ni najmanje silovana; hoću li o prijedlogu novoga kaznenog zakona koji uvodi mjeru 'zabrane pristupa internetu', kao da je internet, ne znam, spomenik Franji Tuđmanu; hoću li o tragikomičnoj opoziciji koja se kao zgraža iznajmljivanjem saborske vijećnice, najpraznije dvorane u zemlji, naročito radnim danima, hoću li o… Čime da se bavim nekoliko sati, kojom neopametivom glupošću, kojom neizravnjivom iskrivljenošću, kojom nezagladivom gadošću?

Sad je već petak, dva su sata ujutro, a mene hvata strah da bih ponekoga od mlađih kolega i kolegica ovim svojim poniranjem do dna besmislenosti novinarskog posla mogao navesti na razmišljanje o ispravnosti odabira ovog poziva. Jao, ljudi, molim vas, ne dajte se ni na časak pokolebati! Ima i smisla i razloga i potrebe! Ovo je meni samo faza, 'one of my turns', štono bi rekao Roger Waters, a već sutra vam se vraćam u pozadinsku logističku podršku, ni odvažan ni mlad, ali svjestan činjenice da i medvjedi ponekad nadrapaju, zar ne?