Skoro puna dva dana trajala je iluzija o tome da je američki demokratski sustav, ona alkemijska supstanca koja omogućava da čak i likovi poput Trumpa postanu predsjednici, ali ne dopušta, baćo, da joj se diraš u ključni sastojak, ono nešto uistinu snažno i važno. Činilo se za to vrijeme da je i najopasniji čovjek na svijetu morao ustuknuti pred civilizacijskom esencijom zapadnoga kruga. 

Nepuna dva dana, međutim, bila su dostatna da predsjednik najmoćnije vojne sile na planetu dočuje za doktrinu 'For home ready!' ili tako nekako, pa da primijeni taktiku voljenog vodstva najvažnijeg strateškog partnera SAD-a u ovom dijelu Europe.

'To je delikatno pitanje', ili tako nekako, zanjištao je pred vratima pozlaćenih liftova u svojem (smije li još uopće biti njegov?) poslovnom tornju, grabaroplenkovićevski reterirajući pred retardiranošću vlastite glasačke baze. Opet su mu, nakon manje od dva puna dana, slobodnomisleći ljudi - ljevičari, centristi, liberali... - za žrtve iz svojih redova postali jednako krivi kao i bagra koja se sa svih strana ogromne zemlje slila u Charlottesville, opremljena hladnim i vatrenim oružjem, bakljama i štitovima, paranacističkim znakovljem i nacistički uzdignutim desnicama, plus još jednim autom kojim se, nasred 'land of the free', nije u ideološke protivnike zajurio nikakav Abdul, Aziz ili Hussein, nego neki tamo James, domaći obični bijeli.

'Pretjeraste, braćo'

Štoviše, još jedan dan potom, jučerašnju je 'znam ja bolje nego svi vi skupa, je l' ima neko da mu to nije jasno?' lekciju oplemenio žalopojkama zbog, ah, nepopravljivih urbanističko-estetskih štetȃ što nastaju uklanjanjem spomenikȃ vojnicima koji su prije stoljeća i pol ubijali sve one bijelce koji su vjerovali da bi (brutalno uvezeni!) crnci isto trebali imati neka, kakva-takva, ljudska prava.

Zašto se tek danas (i baš danas) uklanjaju spomenici generalu Robertu Leeju i njegovim najodanijim secesionističkim sljedbenicima, kako i zašto se cijela ta mumbo-jumbo spika o famoznoj 'političkoj korektnosti' u zadnjih dvadesetak godina otela kontroli i otkliznula u meandre bolesnih krajnosti, gdje vas bilo koji dovitljivi mrmot može ozbiljno tužiti samo zato što ste ga, umjesto surogatnim transafroameričkim triseksualcem, pred svjedocima nazvali queeroskandinavskim drag-latinom - to je priča za sebe, priča zbog koje bi, da se s njom uživo suoči, i Abraham Lincoln, nekako slutim, samom sebi pucao u sljepoočicu na kakvoj kazališnoj predstavi.

To je priča glede koje se Sjedinjene Američke Države moraju suočiti same sa sobom, podjednako dvojbena kao i ova koja je sad, stoljeće i pol kasnije, iskorištena kao povod za parahitlerovsko divljanje izbornih pristaša jednog narančastog potomka čistog njemačkog arijevca.

Nema načina da se itko osim njih, tako sjedinjenih, suoči s američkom prošlošću i sadašnjošću, jer nitko nema tako utjecajno ministarstvo vanjskih poslova, pače State Department, pa da im u godišnjem izvješću o stanju nacije poruči: pretjeraste, braćo, stvarno pretjeraste! Recite i sami - tko bi im to mogao reći, tko je taj koga bi poslušali? I tko je taj, na kraju krajeva, kome bi SAD prepustio monopol na procjenjivanje razine lokalnih građanskih, vjerskih i inih ljudskih prava?

Hasanbegovića u UN!

Zamislimo na tren da takvu moć ima Organizacija ujedinjenih naroda pa da se promatrači i izvjestitelji rotiraju, svake godine iz neke druge zemlje. Zamislite, recimo - nije teško - da dogodine Hrvatsku zapadne takva dužnost, pa da Kolinda i Andrej brzo usuglašeni, samo da si ga na barem dvanaest mjeseci nekako maknu s očiju, za dužnost predsjednika toga globalnog odbora imenuju Zlatka Hasanbegovića.

Da, baš tog Zlatka Hasanbegovića kojeg je, istovremeno dok je Trump nakratko vrdao oko svojeg stava o likovima koji urlaju 'Heil Trump!', State Department prozvao kao jednog od glavnih lanjskih vinovnika vjerske i nacionalne netrpeljivosti u Hrvata. To bi bilo nešto!

Joseph McCarthy pozelenio bi u grobu od zavisti kad bi dočuo koliko je - prema izvještaju Hasanbegovićeva odbora - komunjara i staljinista bilo aktivno, manje ili više pritajeno, u SAD-u te 2017. godine.

Evo, na primjer, samo u Charlottesvilleu, tamo nekoj virdžinijskoj pripizdini, koliko ih se bilo okupilo da izludi i ponizi spontani i dostojanstveni mimohod branitelja američke tradicije, obiteljskih vrednota, drevnih običaja javnog osvjetljavanja ulica i inog eurokršćanskog naslijeđa! Puki je slučaj, uz božju pomoć, odlučio da nitko od dostojanstvenih, miroljubivih mimohodlija, opremljenih tek lakim pješadijskim naoružanjem, nije životom platio u tom krvožednom nasrtaju kmeromaoističkih talibana!

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.