Pušeći na krmi katamarana što je, na putu iz Splita za Korčulu, nakratko pristao uz hvarsku rivu, shvatio sam već nakon dvije minute da mi je ljepše gledati ravno dolje, u svoje stare sandale, nego li pogledom kružiti po panorami jednoga od, inače, najljepših gradova na Jadranu. Ako na rivi nije bilo barem 600 ljudi, mahom opremljenih prtljagom - nije bilo nijednoga, kunem se! A ako u moru ispred njih, na tih možda dva hektara modre površine vidljive s krme katamarana, nije bilo barem šezdeset svakojakih plovila, a od toga polovica u pokretu - nije bilo nijednoga, prisežem! Cigaretu i pol trajalo je to buljenje u vlastite nožne prste, a onda smo napokon krenuli dalje. Oba sam opuška bacio preko palube u more, što inače ne činim, dapače, ozbiljno zamjerim svakom takvom pušaču.

Tri dana kasnije, u Veloj Luci, gotovo pun sat automobili se nisu mogli iskrcati s trajekta, jer su im izlaz blokirale četiri kolone podjednako užarenih automobila koji su se tu nerazrješivo natisnuli, željni ukrcavanja i povratka na kopno. Trebalo je pričekati da stigne drugi, izvanredni trajekt, i spusti rampu uz drugi vez, kako bi se to metalno klupko razmrsilo i nanovo rasporedilo u njegovu potpalublju. Prvih pola sata po polasku, trajekt je bio nakrcan stotinama beskrajno nervoznih ljudi i desecima glasno rasplakane djece. Potom je neko vrijeme sve bilo uglavnom okej, da bi nervoza i dječji plač nanovo ugustili zrak pred splitskom lukom. 

Kad Vodice postanu - odvod

Dan potom, malo nakon što je u večernjim TV-vijestima gradonačelnica Vodica objašnjavala da voda u tom gradu (voda, ej, voda, po izvorima koje je davno i dobio ime!) više nije nimalo zagađena fekalijama ambicioznog investitora i njegovih lokalnih zaštitnika, novi je gradonačelnik Dubrovnika gledateljstvu objavio kako je 80 posto kanalizacijskih cijevi ispod stare gradske jezgre začepljeno otpadnom masnoćom iz bezbrojnih ugostiteljskih objekata. Nije, doduše, precizirao radi li se o 80 posto od ukupnog broja cijevi (ukopanih dolje prije više od tri stoljeća!) ili pak o 80 posto svake među njima. Kako god bilo, razgovor je bio ilustriran kadrovima fekalija što su tog dana prekrile more ispred Grada.

Tih nekoliko detalja podsjetilo me na tekst što ga je prije otprilike deset godina objavila kolegica Ružica Mikačić, po mišljenju mnogih najbolja i najanalitičnija novinska pratiteljica turizma u nas. Prepričat ću glavnu tezu teksta prema sjećanju: ako su magistralne cijevi vodovoda i kanalizacije stalno istog profila, suludo je povećavati smještajne kapacitete bez ijedne primisli o mogućoj katastrofi; u jedinici vremena kroz cijev istog profila može proteći uvijek ista količina vode ili fekalija, nimalo veća. Baš kao što u trajekt što prima sto automobila ne može stati njih dvjesto... A kako stvari stoje, ljudi od kojih se očekuje da upravljaju hrvatskim turizmom (jednako na lokalnoj i na državnoj razini) uvjereni su da baš - može.

Deset milijardi eura, kažu oni, moglo bi se ove godine utržiti od turističke sezone. Divota! Još jedna u povijesnom nizu rekordnih godina! A hoće li barem jedna od tih milijardi biti iz državnog i lokalnih proračuna uložena u poboljšavanje onemoćale infrastrukture: u obnovu vodovoda i kanalizacija, u gradnju barem triju novih trajekata respektabilnoga kapaciteta, na proširenje pristaništa za njih? Ili će se priča o upravljanju hrvatskim turizmom i dalje svoditi na statističko povećavanje broja postelja (i pripadajućih sanitarnih čvorova) i noćenja u njima (dakle - tuširanja, pranja zubi, kuhanja i obavljanja nuždi), na ispodstolnu kupovinu isluženih baltičkih katamarana i trajekata, na svečana otvaranja zaobilaznica na kojima je najvažnije zaobići pogibelj, na sve te fekalije što nam se prodaju pod kvalitetno gospodarenje jedinim što nam je ostalo - prelijepom, ničim zasluženom prirodom i klimom? 

Još samo par godina za nas

Po slobodnoj, amaterskoj procjeni, rekao bih da Hrvatska ima još dvije, najviše tri (sveudilj rekordne, naravno, kakve bi drugo bile?) turističke sezone. A onda će, jednog dana, poput zakrčenih arterija, popucati one dubrovačke cijevi i smočena će, masna govna oplahnuti gležnjeve užasnutih stradunskih kruzeraša, deseci će ih se ozlijediti u paničnom bijegu uza stube prema Vratima od Pila; jeziv smrad razlit će se i drugim našim "turističkim biserima", svi će gosti pohrliti u tijesne trajektne luke i na smrtonosne obilaznice, kolone će takvih izbjeglica voziti autocestom u pogrešnom smjeru... I, da skratim, ode kompletno hrvatsko gospodarstvo u tri vražje matere. Jer gotovo cijelo ovisi o tercijarnoj grani, u kojoj pravo na investiranje dobivaju svi oni koji u konvertibilnoj valuti nadležnima objasne kako tri litre mora mogu stati u bocu od litre i pol.

Strahovit pad BDP-a koji nas (ponavljam - procjena je amaterska) uslijed kolapsa turističke industrije očekuje za najviše tri godine, neće imati samo materijalnu dimenziju. Već sad se, naime, mogu zamijetiti zastrašujuće promjene u mentalitetu domaće čeljadi koja od turizma živi, kao i samih turista: osmijesi su sve lažniji, netrpeljivost sve opipljivija, nasilje sve češće, obijest sve nametljivija, obostrana sebičnost sve alarmantnija. A da ni ne spominjem nas koji s turističkom djelatnošću nemamo nikakve veze - mi smo u zadnje vrijeme podjednako nabrijani i na goste i na one koji ih ugošćuju! Naravno, za par godina, kad turista više ne bude ni približno ovoliko, kukat ćemo za njima i prisjećati se boljih vremena, kad su upravo oni držali glavu cijeloga nacionalnoga gospodarstva iznad, hm, vode.

To su bila vremena - govorit ćemo - a ne ovo sad, kad vodovod i kanalizaciju ne možemo ni pokrpati bez dizanja lihvarskih kredita!        

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.