Đorđević, za prijatelje Rođa, general policije MUP-a Srbije u ostavci, dobio je u Haagu 27 godina zatvora zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti za vrijeme sukoba na Kosovu 1999. Ukratko, u svojemu svojstvu načelnika Javne sigurnosti MUP Srbije skrivio je protjerivanje stotina tisuća civila i smrt njih najmanje 714 (toliko su mu mogli dokazati), a sve to skupa u okviru združenog zločinačkog pothvata pod zapovjedništvom Slobodana Miloševića. Ostali pripadnici zločinačke skupine bili su i general policije Sreten Lukić, generali vojske SR Jugoslavije Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević, ali i potpredsjenik tadašnje Savezne vlade Nikola Šainović, zvani 'Šaja Patton', vidjet ćete i zašto. Svima se sudi u Haagu.

Rođa Đorđević na stanovit je način simbolički bitan lik ove mračne i krvave drame. Uniformirani policajac iz Javnog reda i mira (temeljne policije, rekli bi u Hrvatskoj), u službi je promican normalno – sve do početka gerilskog sukoba na Kosovu, 1997. Prije toga se istaknuo surovom uporabom policije za vrijeme masovnih protesta oporbe i građana 1996-1997. zbog Miloševićeve krađe izbora i to ga je učinilo omiljenim policajcem vladajuće obitelji. Rođa i Radomir Marković, načelnik Državne sigurnosti (1998-2001, trenutačno služi 40 godina zatvora za politička ubojstva) tipični su primjeri običnih uniformiranih policajaca koji su na svoju i još više tuđu štetu promaknuti na mjesta kojima su bili nedorasli.

Tu se treba vratiti na Kosovo. Kao što je komunistički režim 1981. bio nesposoban razumjeti pravu prirodu tadašnjih krvavih nereda (što je i dovelo do neovisnosti Kosova, u posljednjoj instanci), tako ni Miloševićev režim nije razumio s čime ima posla kada su se 1997. kosovski Albanci digli na ustanak. Zaslijepljen vlastitom šovinističkom ideologijom u kojoj su kosovski Albanci glavni neprijatelji, režim je učinio uobičajenu grešku svih kolonijalnih sila: krenuo je u masovne represalije protiv civilnog stanovništva. Svim povijesnim poukama usprkos, Milošević i njegovi ljudi iskopali su sebi grob na Kosovu. Masovne represalije protiv civilnog pučanstva uvijek jačaju gerilske pokrete i oružani otpor. Tako je oduvijek: od Napoleonovih poraza u Španjolskoj, preko njemačke taktike u okupiranoj Europi i japanske u Aziji, pa francuske i američke u Indokini i tako dalje. To sve lijepo piše u svakom priručniku za protugerilsku borbu (counterinsurgency) i 'sukobe niskog intenziteta', kako se to danas licemjerno zove. Jedini uspješni slučaj antigerilske taktike bio je britanski u Malaji (1951-1961): oni su shvatili da je jedini načini za pridobiti pučanstvo za sebe bili pravična vlast i uprava, hrabra i požrtvovna taktika posebnih snaga (SAS) i zaštita civila od gerile, ali i od korumpirane i nepravične uprave.

Milošević to nije razumio. Odmazde nad albanskim civilima, zločini i sustavna pljačka, uz slobodan priliv oružja iz 1997. kaotične susjedne Albanije, ojačali su Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK). Glavne postrojbe MUP-a Srbije, pod zapovjedništvom tog istog Rođe Đorđevića, bile su nešto zvano Posebne jedinice policije (PJP). Bio je to formacijski i taktički nadasve nesretan koncept: PJP su bile ad hoc formacije sastavljene od redovite temeljne policije iz raznih gradova i stanica; nisu se poznavali; često im je radio-veza bila nemoguća zbog različitih frekvencija; nije im bilo jasno što im je zapravo zadaća. Mnogi su – to sam od njih slušao – bili očajni i frustrirani. Miloševićeva taktika na Kosovu bila je rezanje vode nožem – uz ogromne civilne žrtve. Glavna krivica Rođina i njegovih kolega bio je kukavičluk: nisu se usudili osporiti Miloševićeve i Šainovićeve ideje.

Šainović je bio tvorac taktike 'spržene zemlje' i masovnih odmazdi prema civilima. Vojislav Šešelj je – htio Milošević to ili ne – postao ideolog kosovskog rata. Njegove riječi da ako NATO napadne Srbiju, kosovskih Albanaca više biti neće, Rođine su postrojbe probale ostvariti od ožujka do lipnja 1999. i zbog toga je on osuđen. Ubijale su civile bez razlike; protjerivale kosovske Albance u Albaniju i u Makedoniju (oko 800 tisuća!), oduzimajući im osobne isprave pritom. Kada su shvatili da ta slaboumna i krvava avantura neće dobro svršiti, počeli su s iskopavanjem tijela pobijenih iz masovnih grobnica. Tovarili su ih u kamione-hladnjače, prevozili u Srbiju i iznova pokapali, u nadi da će prikriti dokaze. Zapovijed je dao Milošević, vele u Haagu, ali su Rođa i Sreten Lukić (i još neki) bili izvršni operativci.

Onda je vlada Zorana Đinđića počela s iskopavanjima, po podacima koje su dali insajderi iz MUP-a. U samo tri masovne sekundarne grobnice nađeno je i identificirano skoro tisuću civilnih žrtava s Kosova, ali i iz Bosne. Dvije masovne grobnice otkrivene su na zemljištu u vlasništvu MUP-a: u bazi posebnih jedinica u Batajnici kod Beograda i vježbalištu MUP-u u Petrovom Selu u istočnoj Srbiji. Na vidjelo su izašle i ispovijedi ljudi angažiranih u tom nekromanskom poslu: ronilac je ispričao o otkriću hladnjače pune leševa koju su vozači gurnuli u Dunav, jer više nisu mogli podnijeti to što rade. Jedan vozač hladnjače pobjegao je u Italiju i tamo se ispovjedio novinarki, koja je to ispričala beogradskom tjedniku Vreme; kasnije je postao zaštićeni svjedok u Haagu i pridonio osudi Rođinoj, a vjerojatno će i drugim osudama.

Sasvim tipično za Miloševićeve ljude, Rođa Đorđević se diskretno udaljio iz zemlje 2001, vidjevši kuda stvari idu. Sjedio je godinama u Rusiji, u nadi da će naići na razumijevanje na koje su naišli Veljko Kadijević, Mira Marković (Slobina supruga) i Marko Milošević (sin). Kako čujemo od upućenih, Rusima se to nije isplatilo, pa su ga ispalili u Crnu Goru, gdje je uskoro i uhvaćen u Budvi s lažnim papirima i smjesta upućen u Scheveningen.