Kriv je promašen sadržaj njegovih javnih istupa, a to znači da je promašena i politika koju on zagovara i kojom se pojavljuje u javnosti. Lako ćemo za ton. Uostalom, i sam Čačić je na izbornoj konvenciji HNS-a gdje se dao izabrati za

predsjednika kao jedini kandidat, priznao da njegovi istupi izgledaju nadmeno i neodmjereno. Ali je to opravdao, čuli smo, time da u vrhu HNS-a imaju daleko najviše sposobnosti i energije za vođenje zemlje pa je za nju najbolje da je oni i vode.

E, to, druškane, možeš objesiti mačku o rep. Jedino što su Čačić i njegovi stranački kompanjoni dosad pokazali je recikliranje prežvakanog neoliberalnog modela društva, koji se u svjetskim razmjerima pokazao kao krivac za sadašnju tešku krizu. Pa ako ondje prepuštanje protagonistima tog modela da nađu izlaz iz krize sliči na to da se vuku ostavi na čuvanje stado ovaca, ne znam zašto bi kod nas bilo išta drukčije. O tome se ovdje radi. Nije problem Radimira Čačića u tome što pokazuje vučju ćud čim mu novinari gurnu pred očnjake mikrofon, nego je problem u tome što je vuku povjereno nešto što se vukovima ne povjerava.

Pjeni li se on pritom, škrguće, praska, reži, nije uopće važno, naprosto zato što u ovakvim stvarima forma ne može biti važnija od sadržaja. Uostalom, to se jednom već lijepo pokazalo kada je Čačić bio ministar u Račanovoj vladi pa u Petrinji izazvao incident zbog kojeg su ga novinari sasjekli isto kao što ga sijeku i danas. Nisu mu mogli oprostiti to što se izderao na tadašnju petrinjsku dogradonačelnicu Gordanu Dundović 'šic, marš odavde', iako je on tada zapravo postupio sasvim ispravno. Okomio se na HSP-ovku Dundović nakon što je na gradskom radiju nazvala Srbe 'smećem koje ne zaslužuje da bude uspoređeno ni sa životinjama', jer i one su, rekla je, bolje od njih. Čuvši snimku te izjave, Čačiću je prekipjelo i lajavu dogradonačelnicu otjerao je od sebe riječima koje su potpuno u skladu s rječnikom koji je ona sama odabrala govoreći o Srbima. Šic, da te moje oči ne vide! I punih deset godina poslije možeš mirne savjesti potpisati te njegove riječi.

Ne možeš, međutim, potpisati ni slova od onoga što ovih dana govori taj čovjek, koliko god bilo jasno da dobar dio novinara uopće nije shvatio što je u njegovim istupima skandalozno. A ne bih se začudio da među njima ima i onih koji su se zgrozili i nad njegovim petrinjskim 'ispadom', iako je, rekoh, jednako jasno da je bio sasvim opravdan.

Moglo bi se, dakle, reći da je Čačić zaslužio pronicljivije pa ako hoćete i intelektualno potkovanije kritičare, ali mora se, bogami, reći da i ova zemlja zaslužuje politički potkovanijeg i osmišljenijeg prvog potpredsjednika Vlade. Reći ću to ovako. Čačić se pojavio s idejom da Hrvatska mora razviti energetske potencijale i ako je točno, kako tvrdi, to da je ona jedan od najvećih uvoznika električne energije u Europi, a nema razloga ne vjerovati mu, to je svakako dobra ideja. Zemlja koja se želi razvijati, ali je evidentni energetski bogalj koji životno ovisi o drugima, naprosto se ozbiljno razvijati ne može; to je jasno kao jedan kroz jedan.

Ali kada on u istome dahu sve investicijske planove svodi na energetiku, a u tom sklopu na obnovu fasada na tisućama zgrada u zemlji, također je jedan kroz jedan jasno da od toga velike koristi nema, niti može biti. Sam Čačić u posljednje vrijeme podvlači da Hrvatska ni do danas nije dostigla više od osamdeset posto industrijske proizvodnje do 1990. godine. Ali u njegovim ekonomskim planovima nema ni slova o tome kako to promijeniti, a sve baciti samo na obnovu fasada očito nije nikakva ozbiljna, nego plitka, fasadna koncepcija promjena. Uostalom, prvi potpredsjednik ovih je dana u intervjuu Reutersu i osobno iznio rezervu da bi Hrvatska u ovoj godini mogla postići željeni rast od 0,8 posto pa to ni ne treba posebno dokazivati.

Ključni dokaz sam je podnio pa neka se onda izvoli svađati sam sa sobom, a ne s novinarima. Pa ipak, Čačić mirno pušta da se u medijima njegov ekonomski program naziva nekakvim hrvatskim 'new dealom', što je najblesaviji dio ove priče, jer to naprosto nema nikakve veze s činjenicama. New Deal Franklina Roosevelta nije bio, kako gledamo kod Čačića, puki paket ekonomskih mjera (premda su masovni javni radovi doista bili njegov važan dio). On je bio puno više od toga, skup snažnih i dalekosežnih promjena koje su putem izrazito progresivnih poreznih stopa prebacile teret krize na bogate, a položaj radnika unaprijedio se puno većom sindikalnom, socijalnom i zdravstvenom zaštitom.

Dakle, nije to bio samo program ekonomske, nego i duboke društvene obnove Sjedinjenih Država, jer je očito da se s teškim krizama i ne može drukčije izaći na kraj. Svega toga kod prvog potpredsjednika Čačića nema ni u natruhama, i kada se ta dva modela obnove usporede, to je otprilike kao da se uspoređuju dva sasvim različita plana zaštite od poplava. Roosevelt je štitio SAD od nabujalih rijeka tako što im je produbljivao korito, mijenjao tok, gradio retencije za odljev viška vode itd. I tek nakon toga gradio je nasipe. Kod Čačića se sve svodi na to da se duž riječnih obala podignu zečji nasipi i da se onda na koljenima moli boga da voda negdje ne probije.

I to je to, ničeg drugog tu nema. Ali zato ima žalosnog viška političkog testosterona koji se najviše prelio kroz onu nedavnu njegovu izjavu da će 'gestapovskim' metodama braniti svoju ekonomsku politiku. Zbog toga je Čačić već doživio opravdano oštre kritike pa ih neću ovdje ponavljati, a osim toga ostajem i tu kod spomenutog pristupa da je sadržaj rečenoga važniji od forme u kojoj se to kaže. Dakle, ako se i prihvati da Čačić ovime nije svjesno propagirao nacizam, nego je naprosto lupetao, i dalje ostaje nepobitno da je on spreman provoditi svoju lošu ekonomsku politiku i po cijenu daljnjeg ekonomskog pustošenja Hrvatske.

Ili, ako hoćete, i po cijenu uništenja egzistencije zadnjeg njezina građanina. A to je, dopustit ćete, malko preskupo. Čovjek bi toliko platio samo kad bi mu zbilja zaprijetio neki opskurni tip u dugom kožnom šinjelu koji mu se prijeteći unosi u ulice i sikćući najavljuje najgore strahote.