Silno sam se veselila zbog približavanja 1. srpnja kada smo trebali započeti s odvajanjem otpada. Mi kod kuće već godinama odvajamo organski otpad od stakla, plastike i papira, te ih bacamo u za to predviđene kontejnere.

Kad to činimo, dok susjedi u caffe baru do posebnog kontejnera piju jutarnju kavicu, osjećamo se kao dva mohikanca jer smo jedni od rijetkih u nasoj zgradi koji sortiramo otpad. I ne samo da ga sortiramo, nego i marširamo s istim po kvartu, tražeći prikladan kontejner koji nije baš lako naći.

Zato sam se veselila 1. srpnju jer smo tada, na razini cijeloga grada, trebali započeti s odvajanjem otpada, odnosno primarnom selekcijom. Čak mi se niti Bandić koji se šeretski smješka s letka pod nazivom 'Stavi pravu stvar na pravo mjesto' nije činio toliko antipatičnim, ali mi se, kada sam ugledala taj promotivni letak, otvorilo jedno pitanje, a to je – gdje ćemo odlagati rasvrstani otpad jer u mojoj zgradi posebnih kontejnera nema, a slična je situacija i u većini drugih zgrada...

I onda je, naravno, jučer ili prekjučer objavljena odluka o tome da se hvaljeni projekt stavljanja prave stvari na pravo mjesto odgađa na najmanje 6 šest mjeseci jer nadležno Ministarstvo nije donijelo određenu uredbu, ali i zbog činjenice da u Zagrebu nisu stvorene pretpostavke za prikupljanje otpada koje građani odvoje.

Iako nisam stučnjakinja za otpad jer je on godinama igračka moćnih ljudi s kojima ne želim imati posla, imala sam prilike svjedočiti projektima, posebice onima financiranima iz EU fondova, putem kojih je pitanje otpada uspješno riješeno, a pojedini segmenti otpada pretvoreni u korisnu sirovinu. Tako se neki gradovi griju, oporabljujući otpad, neke tvornice korištenjem otpada stvaraju proizvode za svakodnevnu upotrebu od plastike i gume, dok mi u Zagrebu naganjamo posebne kontejnere.

Igramo se mačke i miša, dok nam se gradonačelnik lijepo smješka s letka u kojem nam objašnjava kako razvrstavati otpad koji će se kasnije opet spojiti u jednu hrpu jer ga nemamo gdje odvojeno prikupiti.

I sve bi to bilo okej da u EU ne postoji cijela hrpa novaca namijenjenih upravo rješavanju pitanja otpada s ciljem postizanja selekcije i ponovne uporabe sirovina koje se mogu iskoristiti. Ovdje ne pričam isključivo o infrastrukturi, za koju bi nam novac dobro došao, već i o nizu tzv. mekih mjera kojima bi se građane educiralo o tome kako odvojiti otpad jer se ovdje ne radi isključivo o tome da odvojite komad papira od plastične čašice jogurta, nego i o stavaranju svijesti zašto je to važno, kao i kako to činiti s otpadom koji se sastoji od više različitih materijala.

Međutim, otpad je u Zagrebu vruć krumpir. I taj se krumpir, posebno onaj u Jakuševcu, već dobrano usmrdio, što možete osjetiti ako se povozate tim dijelom grada.

Ta činjenica, kao i činjenica da bi dobar dio novaca mogli dobiti iz EU fondova, našeg gradonačelnika ne brine previše. Mi imamo nove fontane pa se možemo poškropiti ukoliko smrdimo, za otpad će se brinuti neka druga ekipa, a dotad ćemo sve odlagati na odlagalištu koje je već davno trebalo biti zatvoreno.

Kad nam smeće već dođe do grla i počnemo podsjećati na napuljski scenarij, naš će gradonačelnik doletjeti kao Superman, zadužit će nas još nekoliko desetaka milijuna eura i riješit će problem. Ili će pojesti sav otpad kao što je donedavno jeo snijeg.

Dotad ćemo gledati brdo pored Zagreba koji građani popularno nazivaju Jakšom, osjećati miomirise kad god se približimo tom dijelu grada i zapuše vjetar te ćemo, hodati po kvartovima s vrećicama razdvojenog otpada, tražeći pritom odgovarajući kontejner i pitajući se hoće li i tako odvojeno smeće na kraju završiti na istoj hrpi kao i svo ono koje se ne odvaja.

U svakom slučaju, prava stvar na pravom mjestu.